Zašto mrzimo biti sami?

Znamo li zapravo što se događa u našem umu kad smo izolirani od društva?

Također poznata i kao senzorna deprivacija, ovaj tip izolacije događa se u tamnoj kutiji bez prozora u koju stane odrasla osoba. Ulazite u kutiju potpuno goli, ili s minimalno odjeće na sebi, i plutate u slanoj vodi.

U ekstremnoj tami, gotovo je nemoguće išta vidjeti. Nema mirisa, okusa ili zvuka (osim zvukova koje sami stvarate). Cilj je svesti na minimum bilo kakvu stimulaciju osjetila. Ne možete čuti, okusiti, dodirnuti, mirisati ili vidjeti.

Provjerite kako socijalna izolacija uzrokuje prijevremenu smrt!

Kada se dolazni senzorni podražaji svedu na minimumu ili se potpuno uklone, učinci mogu biti pomalo strašni.

S gledišta neuropsihologije, ljudski je mozak osmišljen za obradu senzornih informacija. Na najosnovnijoj razini, um mijenja informacije kroz naših pet osjetila (okus, dodir, miris, sluh i vid).

Drugim riječima, naš mozak je oblikovan za obradu dolaznih podražaja. Te se informacije zatim koriste za donošenje odluka koje nas vode kroz život.

S evolucijskog gledišta, um jednostavno nije osmišljen za poimanje moderne izolacije. Kroz posljednjih pet milijuna godina, ljudi su se suočili nizom prilagodbi: dekodiranje emocionalnih izraza, komuniciranje unutarnjih mentalnih stanja i otkrivanje varalica u društvu. Stoga smo oblikovali psihološke alate koji uključuju mehanizme stvorene za rješavanje tih društvenih problema.

Možemo pronaći mnoga rješenja za društvene probleme, ali nemamo alate za nošenje s potpunom fizičkom i socijalnom izolacijom.