Kontrola apetita kao način života

Povjesničari medicine nisu suglasni u ocjeni jesu li poremećaji u prehrani karakteristika posljednjih stotinjak godina ili su postojali oduvijek. Ipak, ne može se poreći da su unazad nekoliko desetljeća privukli značajniju pažnju.

Suvremena nutricionistička znanost na osnovu brojnih empirijskih dokaza, danas ipak potkrepljuje stajalište da je riječ o realnoj učestalosti ove pojave tijekom posljednjih stotinu godina. Ako je tomu doista tako postavlja se pitanje kako objasniti tu tendenciju. Količina hrane koju ljudi jedu nije jednostavno određena biološkim čimbenicima već na nju u velikoj mjeri utječu društveni, kulturološki i psihološki pritisci.

Problem poremećaja u prehrani, kako ga mi danas razumijemo, za veliku većinu zemalja zapadne Europe jedva da je postojao do 18. stoljeća. Naime, model prehrane tadašnjih ljudi bio je povezan s nesigurnošću života općenito, odnosno s nedostatkom i neredovitošću opskrbe hranom. Strah od pretilosti bio je nepoznat, a 'mršavljenje' je postalo aktualno tek u 20. stoljeću. Ovdje možemo uočiti korelaciju s društvom obilja u kojem se danas nalazimo. Samokontrola apetita danas pred pojedince jedostavno postavlja mnogo veće zahtjeve, a porast učestalosti anoreksije i bulimije, koji muče manjinu, čini se da je u vezi s promjenama širih društvenih standarda koji vrijede za većinu.

U posljednjih dvadesetak godina poremećaji u prehrani uzimaju značajan zamah. Kada govorimo o poremećajima u prehrani mislimo na Anoreksiju nervosu, bulimiju, kompulzivno prejedanje, a prije nekoliko godina uveden je pseudoznanstveni pojam ortoreksija (opsesivna okupiranost zdravom prehranom). Ortoreksičarima za razliku od pacijenta s dijagnozom anoreksije ili bulimije nije cilj smršaviti. To su ljudi koji jesu zabrinuti oko vlastitog zdravlja, pa ih je jednostavnije izliječiti. To su perfekcionisti skloni samokažnjavanju kojima briga o prehrani predstavlja utjehu. Posebnu pažnju zaslužuju tzv. rubni slučajevi poremećaja u prehrani koje je vrlo teško dijagnosticirati, a što za mnoge mlade osobe danas predstavljaju način života.

Debljina predstavlja drugu stranu medalje, ali s istim korijenskim ishodištem. Naime, svako psihičko nezadovoljstvo koje nastojimo riješiti unosom ili ograničavanjem unosa hrane na kraju rezultira pogubno po tjelesno zdravlje organizma.

Poremećaji hranjenja su progresivna bolest, nalik na ovisnost, koja može biti smrtonosna, a neke komplikacije koje su rezultat bolesti mogu duže razdoblje ostati nezamijećene. Svakoj osobi se kod liječenja pristupa individualno, uz multidisciplinaran tim stručnjaka, a obavezno je potrebno kozultirati liječnika koji će preporučiti i sve potrebne pretrage.

Ukoliko se ne liječe, poremećaji hranjenja mogu imati katastrofalne posljedice, i na psihičko i tjelesno zdravlje. Međutim, ako se pomoć potraži na vrijeme, poremećaji hranjenja mogu se izliječiti i oporavak može biti potpun.