Kako se razvija sposobnost da volimo i budemo voljeni?

Malo dijete stvara jake emocionalne veze s osobama koje se za nj brinu. Takve veze daju djetetu osjećaj sigurnosti koji je za njegov razvoj vrlo važan. Za većinu djece najvažnija osoba za koju se vežu jest majka, iako to može biti i otac ili neka druga osoba koja se za nj brine.

Majka može obraćati pažnju na potrebe djeteta i reagirati tako da ih zadovolji ali ih, isto tako, može više ili manje ignorirati. Dijete koje je sigurno da će majka biti tu kad mu je potrebna, osjećat će manji strah od djeteta koje u to ne vjeruje. Ovisno o djetetovim iskustvima, ova emocionalna vezanost može imati tri oblika: sigurnost, izbjegavanje i anksioznost/neodlučnost.

Sigurnost kao stil emocionalne vezanosti

Ako je roditelj u blizini, ako obraća pažnju na djetetove potrebe i reagira tako da ih zadovolji, dijete se osjeća sigurno i voljeno. Ovakvo dijete traži blizinu roditelja i kontakt s njim, a kad je roditelj udaljen pozdravlja ga mahanjem ili osmijehom. Za ovakvo dijete kažemo da je razvilo siguran stil vezanosti. Kao odrasli ovakvi ljudi vjeruju da će njihov partner odgovoriti na njihove potrebe i biti tu kada im je potreban. Ovakvi pojedinci lako se približavaju drugima i ne brinu mnogo o tome hoće li možda biti ostavljeni. Svoj najvažniji ljubavni odnos opisuju kao posebno sretan, prijateljski i pun povjerenja. Imaju tendenciju razmjenjivati svoje misli i osjećaje s partnerom. Oni također više nego drugi opisuju svoje roditelje pozitivno - kao brižne, pravedne, tople te kao ljude koji su živjeli u dobru braku.

Izbjegavanje kao stil emocionalne vezanosti

Ako roditelj nije u blizini, ako ne obraća pažnju na dijete i ne odgovara na njegove potrebe, dijete će ili pokušati ponovno uspostaviti kontakt, ili će izbjegavati roditelja.

Kao odrasli, ovi ljudi očekuju da će ih drugi odbaciti (kao što su to nekad učinili roditelji), pa zato zauzimaju obrambeni i izbjegavajući stav. Ovakvim ljudima pomalo je neugodna bliskost s drugima i nisu u stanju potpuno vjerovati svome partneru. Kada opisuju svoj najvažniji ljubavni odnos, oni navode mnogo uspona i padova, ljubomore i straha od bliskosti. Nerijetko negiraju svoju potrebu za trajnijom vezom, kraj veze drže nečim nevažnim i više se usmjeravaju na posao. Manje se otkrivaju partneru, a kao studenti skloniji su kratkotrajnim seksualnim vezama. Vlastite roditelje opisuju kao zahtjevne, kritične i ne odveć brižne.

Anksioznost i neodlučnost kao stil emocionalne vezanosti

Neki roditelji nisu dosljedni u svojoj brizi za dijete. Nekad su vrlo brižni i spremni odgovoriti na svaku djetetovu potrebu, a nekad ga zanemaruju i ignoriraju.

Kad odraste ovakva osoba nije sigurna hoće li partner odgovoriti na njezine potrebe i biti tu kad mu je potreban. To dovodi do straha i vrlo intenzivnih reakcija na razdvajanje.

Ovakvi pojedinci stalno su zaokupljeni traženjem prave ljubavi koju nikako ne uspijevaju pronaći. Traže bliskost, ali se boje da im ljubav neće biti uzvraćena te da partner neće ostati s njima. Kada opisuju svoj najvažniji ljubavni odnos, spominju opsesiju, želju za međusobnošću i jedinstvom s partnerom, mnoge uspone i padove te izrazitu seksualnu privlačnost i ljubomoru. Skloniji su od ostalih zaljubiti se na prvi pogled, tako da se stalno zaljubljuju i odljubljuju. Često osjećaju da ih partner i poslovni prijatelji ne cijene dovoljno. Opisuju svoje roditelje kao nametljive i zahtjevne, a brak svojih roditelja kao nesretan.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: