Terapija mucanja

Stručnjaci upozoravaju da se terapija mucanja mora temeljiti na multidimenzionalnom pristupu - motoričkom, spoznajnom i psihološkom.

Kliničari i istraživači koji su se bavili problematikom mucanja godinama se nisu mogli složiti oko toga što ga zapravo uzrokuje, tako da je postojalo nekoliko modela. Onaj koji se održao objašnjavao je mucanje abnormalnim moždanim procesuiranjem usko povezanim s govorom. Samuel Orton i Lee Travis godine 1928. ponudili su neuropsihološki model mucanja, objasnivši da je ono zapravo rezultat nedovoljno razvijene dominacije hemisfera. Iako Ortonov i Travisov model nije u cijelosti prihvaćen, ideja o atipičnom moždanom procesuiranju održala se i u ostalim teorijama.

Rasvijetliti model aktivnosti mozga

Ni danas nema spoznaja o tome što točno izaziva mucanje, no vodeći svjetski kliničari napravili su velik pomak u otkrivanju popratnih čimbenika koji djeluju na mucanje i na njegovu terapiju. Osoba koja muca stoga se može nadati da se ipak mnogo može postići u terapiji, bilo da je riječ o govornom ili psihološkom aspektu.

Istraživanjem promjena postignutih kod osoba koje mucaju tijekom terapije, razvijale su se nove tehnike, a terapijski programi postajali su sve učinkovitiji. Ostao je, međutim, problem određivanja korijena mucanja.

Tijekom istraživanja, koje je trajalo 12 mjeseci, željelo se rasvijetliti model aktivnosti mozga kod osoba koje mucaju, tj. odgovoriti na to kako oni doživljavaju terapiju kroz intenzivan bihevioralni tretman (promjena često negativističkog stava prema cjelokupnoj terapijskoj tehnici). Na početku je obavljeno inicijalno PET skeniranje (skeniranje mozga) kako bi se usporedio uzorak aktivnosti mozga u osoba koje mucaju i onih koje ne mucaju, s tim da su se bilježile promjene aktivnosti mozga tijekom i nakon što su osobe koje mucaju završile s terapijom. PET skeniranjem se zapravo dobiva određena neurološka slika koja pridonosi upoznavanju prirode ljudskoga neurološkog sustava i njegove organizacije. Stručnjaci tako mogu mjeriti krvni tlak i ostale fiziološke promjene u mozgu tijekom spontanih radnji ili određenog zadatka što ga osobe koje mucaju izvode.

Zahvaljujući istraživanju došlo se do spoznaje da odrasle osobe koje mucaju imaju model atipične aktivacije u mozgu kada šapuću ili glasno iščitavaju riječi. Vrlo je zanimljivo da osobe koje mucaju, a ne sudjeluju u procesu terapije mucanja, pokazuju povećanu aktivnost lijeve i desne hemisfere mozga u odnosu na osobe koje ne mucaju. Povećana aktivnost u obje hemisfere zapravo se odražava na to kako osobe koje mucaju procesuiraju govor, koji je napetiji, s većim naporom i bez automatizma.

Kako je vrijeme odmicalo, istraživanje se pojačavalo dodatnim pra-ćenjem. Iako su terapijski zahtjevi bili prilično naporni, govor je vremenom bivao tečniji. Nakon godinu dana inicijalnog tretmana, PET skeniranjem utvrđena je smanjena aktivnost u mozgu, što je, prema riječima stručnjaka, bilo uvjetovano vrlo rigoroznom vježbom, kontrolom i razvijanjem vještina potrebnih za tečan govor. Intenzivan tretman, popraćen bihevioralnim tehnikama, vježbama te velikim trudom i naporom, rezultirao je time da se kod osoba koje mucaju dobio automatiziran i tečan govor s manje napetosti.

Tiše čitanje - bolja kontrola

Studija također upozorava na razlike između osoba koje mucaju i onih koje ne mucaju tijekom tišeg čitanja. Naime, osobe koje mucaju tijekom tišeg čitanja pokazuju povećanu aktivaciju u prednjem dijelu korteksa (kore velikog mozga). Prednji dio korteksa važan je jer sudjeluje u određenim zadacima.

Već je poznato da odrasle osobe koje mucaju imaju vrlo jaku tendenciju da prilikom čitanja uočavaju određene teške glasove (p, t, k, b, d, g...) ili vokale, i to s ciljem pripremanja na eventualne napetosti ili nefluentnosti u govoru. Slično tome, pomoću PET skeniranja kod osoba koje mucaju možemo vidjeti povećanu aktivaciju u prednjem dijelu korteksa, tako da se može predvidjeti kad i na kojim riječima bi mogle zamucati.

Koristeći se tehnikom tišeg čitanja, u jednom dijelu studije istraživalo se područje prednjeg dijela korteksa, i to odmah nakon tretmana i poslije godinu dana. Zabilježeno je veliko smanjenje aktivacije u prednjem dijelu korteksa, što su istraživači objasnili time da se osobe koje mucaju prilikom tihog čitanja koncentriraju upravo na kontrolu i tehniku govora.

Nade u ozdravljenje ima

Godinu dana nakon terapije dokazano je da je upravogrupa ljudi koja je u njoj sudjelovala vrlo uspješno otklonila negativističko ponašanje, inače često kod osoba koje mucaju. Istraživanje je rezultiralo spoznajom da se osoba koja muca više ne treba "mučiti" kako bi predosjetila ili predvidjela "teške riječi", nego je bolje da se koncentrira na to da svu svoju nergiju preusmjeri na korisne vještine koje je naučila tijekom terapije.

Mucanje može biti koliko prirođeno toliko i stečeno. Sa sigurnošću se može reći da osobe koje mucaju imaju atipičnu moždanu aktivnost kad govore, tako da je potvrđeno kako mucanje ima neurološku osnovu. No, neobično je da se u desnoj hemisferi javljaju atipične moždane aktivnosti i onda kad je govor tečan, što se objašnjava time da i sama moždana aktivnost može imati određene relativno stabilne, a moguće i spoznajne neurološke procese.

Vjeruje se da bi se terapija trebala sve više temeljiti na procesima koji uključuju neurološku kontrolu, jer se na taj način više upoznaje sama problematika mucanja. A svi pokazatelji govore da terapija mora obuhvaćati multidimenzionalni pristup i da se treba temeljiti kako na motoričkom i kognitivnom (spoznajnom) tako na psihološkom planu. U svakom slučaju, osobama koje mucaju terapija pruža mnogo nade u ozdravljenje, bilo da je riječ o govornom ili psihološkom aspektu.