Prihvatite probleme kao normalni dio života

Istraživanja pokazuju da naše ponašanje ne ovisi o situaciji u kojoj se nalazimo, nego o tome kako tu situaciju interpretiramo i vrednujemo. Ista situacija može kod različitih ljudi izazvati različito ponašanje, kao što različite situacije mogu kod jednog čovjeka izazvati isto ponašanje. Situacije imaju različito značenje za svaku osobu, i sukladno tome i različit utjecaj.

Mischel je 1973. godine proveo istraživanje kojim potvrđuje navedene pretpostavke. Stavio je pred skupinu djece nekoliko vrlo privlačnih kolača i rekao im da se suzdrže od jela u određenom vremenskom razdoblju. Uspiju li dobit će upravo te kolače. Ne uspiju li dobit će neke druge, djeci manje privlačne. Tijekom eksperimenta otkriveno je kako se može vrlo lako manipulirati vremenom u kojem će djeca odoljeti iskušenju. Kad bi eksperimentator usmjerio dječju pozornost na karakteristike kolača, njihov okus i "hrskavost", dijete je bilo nesposobno duže vremena odoljeti iskušenju. Međutim, kad bi umjesto toga djetetu rekao da zamisli kako su kolači "mali smeđi komadići drveta" ili "okrugli bijeli oblačići" ono je moglo čekati znatno duže. Na osnovi rezultata Mischel zaključuje da ono što je u dječjim glavama, a ne ono što je fizički pred njima, određuje njihovu sposobnost odlaganja i suzdržavanja.

U životu se često puta nalazimo u izrazito neugodnim situacijama koje bismo željeli promijeniti. Mnoge doista i možemo mijenjati, no neke ne možemo ili barem ne odmah. U takvim slučajevima možemo promijeniti jedino naše gledanje na situaciju. Način promatranja u velikoj mjeri utječe na naše ponašanje i osjećaje. Ponekad je dovoljno samo na drugi način vidjeti problem pa da se on riješi gotovo sam od sebe. Ovo poglavlje govori o tome kako možemo promatrati neugodne situacije u našemu životu, a da to ne dovede do negativnih nego pozitivnih posljedica.

Ljudi koji sve vide u tamnim bojama skloni su pretjerivanju kada su u pitanju svakodnevni životni problemi. Stvari koje su drugima možda ugodni izazovi, njima predstavljaju nepodnošljiv teret. Dogodi li im se nešto loše pretjeruju i u veličini i u značenju događaja. Vjeruju da je to što im se dogodilo strašno i nepodnošljivo.

Dio takva razmišljanja proistječe vjerojatno iz njihova očekivanja da bi život trebao biti bez ikakvih problema. Kada se pojavi problem, on nadrasta pravo značenje te postaje tragedija i katastrofa. Koliko puta smo čuli kako netko kuka nad onim što mu se dogodilo. Opisuje to riječima strašno, grozno, prava katastrofa, svega mi je dosta, a kada pitamo što se zapravo dogodilo, otkrijemo da mu se pokvario automobil ili je zaboravio kišobran a počela je padati kiša.

Većina loših stvari koje nam se dogode su neugodne, iritirajuće ili tužne, ali nisu tragične. One su sastavni dio života i ne možemo ih izbjeći. Sve što možemo učiniti jest prihvatiti ih i gledati drugim očima. Vjerovanje da možemo živjeti bez njih ili ih potpuno izbjeći, dovest će do toga da nam život izgleda poput beskonačnoga niza tragedija i katastrofa.

M.Scott Peck u svojoj knjizi "Put kojim se rjeđe ide" piše: Život je težak. To je velika istina. Jedna od najvećih. No kada je jednom sagledamo, mi je uspijemo prevladati. Kada zaista spoznamo da je život težak - kada to stvarno jednom shvatimo i prihvatimo - tada on prestaje biti težak. Prihvatimo li činjenicu da je život težak, ona postaje nevažna.

Problemi su korisni

Ako se problemi ne mogu izbjeći i ako je najbolje prihvatiti njihovu nužnost u našemu životu, kako ih možemo gledati drugim očima? Postoji li u problemima nešto dobro?

Naučili smo probleme gledati samo s negativne strane. Bojimo se negativnih osjećaja koji ih obično prate i pokušavamo ih izbjeći. No, jedino rješavajući probleme možemo dokazati sebi, a i drugima, svoju sposobnost. Kada se problem pojavi, možemo doživjeti neuspjeh rješavajući ga, ali možemo doživjeti i uspjeh. Problem nije nesreća, on je izazov.

Ova spoznaja posebno je značajna u odgoju djece. Među roditeljima postoje velike razlike u tome što i koliko očekuju od svoje djece. Zahtjevi nekih roditelje su mnogobrojni, dok drugi postavljaju manje zahtjeva ali traže da se striktno poštuju. Pojedini roditelji postavljaju manje zahtjeva jer podcjenjuju djetetovu sposobnost da nešto uradi ili im je lakše to uraditi samima. Drugi imaju permisivnu filozofiju odgoja i misle da nemaju pravo tražiti nešto od djeteta jer će to ugroziti njegovu dobrobit. Istraživanja su pokazala da je najbolje djeci postavljajati zahtjeve u skladu s njihovim socijalnim, intelektualnim i emocionalnim uzrastom, ili nešto iznad toga. Takva djeca su manje agresivna, altruistična su i kompetentnija od prosjeka. Kompetentno dijete je uglavnom sretno i zadovoljno, samostalno, ne boji se novih i neočekivanih situacija i može se dobro kontrolirati. Manje kompetentno ili nekompetentno dijete češće je u negativnom raspoloženju (prestrašeno je, ljuto ili mu je dosadno), ne zna se igrati samo, izbjegava nove i neočekivane situacije i lako gubi kontrolu.

Dakle, očito je vrlo važno da dijete u svome životu ima probleme koje mora rješavati. To ga neće učiniti nesretnim, nego upravo suprotno. Svaki riješeni problem donijet će osjećaj zadovoljstva, vjere u sebe i svoje sposobnosti. Roditelji jedino moraju paziti da problemi ne budu preteški, da djetetu pokažu kako se oni mogu riješiti, te da ga saslušaju i pruže mu podršku.

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: