Prvi sat nakon rođenja

Mnogi znaju da je prvi sat nakon rođenja veoma važan, kako za novorođenče, tako i za majku. On djelomično može odrediti kako će se dijete odnositi prema svojoj majci, što zauzvrat može utjecati na to kako će pristupati drugim ljudima i svijetu oko sebe.

Taj kritični period nakon rođenja može vjerojatno utjecati na čovjekovu sposobnost da voli i općenito da stvara veze. Stoga se osobito brinemo da u to vrijeme osiguramo toplu i sigurnu klimu koja potiče intimnost između majke i djeteta.

Produženi dodir kože uz kožu, a osobito bebino sisanje povezano je sa snažnim osjećanjima i zapravo stimulira izlučivanje ženinih hormona. Ovo izlučivanje zauzvrat uzrokuje dalje kontrakcije koje su neophodne za spontano istiskivanje placente. Placenta može izići pri prvom dodiru majke i bebe ili tijekom sljedećih trideset ili više minuta. Nema smisla žuriti, važnije je da se placenta lako odvoji nego da iziđe brzo, a što je manje žurbe, to je manji rizik krvarenja. Kada žena osjeti kontrakcije koje signaliziraju odvajanje placente, prirodno je da će se nekoliko trenutaka manje fokusirati na dijete.

Majka može poželjeti leći, držeći bebu u rukama, a ako je tako, najbolje je leći na lijevi bok tako da ne pritišće venu Cavu ili ponovo zauzeti poduprti čučeći položaj. Povremeno je korisno primijeniti pritisak upravo iznad stidne kosti, da bi se provjerilo je li se placenta odvojila (ako se vrpca ne povuče nagore, placenta je spremna za izlazak). No, to majci pričinja bol i neprijatnost i rijetko je neophodno. U većini slučajeva, izlazak placente se događa bez ikakvog uplitanja s vaše strane.

Ljudi se ponekad pitaju i zašto se bebe kupaju tako brzo nakon rođenja, a babice i doktori tvrde da se ne može stvarno odgovoriti na to pitanje. Tko god je ikada vidio novorođenče kako leži u kupki, široko otvorenih očiju kako sretno što otkriva svijet, ne postavlja takvo pitanje. Naravno, kupanje ima i fiziološke blagodati, to je odličan i ugodan način da se stimulira bebina koža.

Majka sada ponovo može uzeti dijete u ruke pa konačno novorođenče počinje ponovo, ili možda po prvi puta, sisati. Vrijeme prvoga sisanja se kod svake majke i djeteta razlikuje. Može se dogoditi da dijete počne dojiti odmah, a može i pola sata ili sat nakon rođenja. Obično se „refleks traženja bradavice“ pojavljuje unutar jednoga sata, kada gledate kako beba okreće glavu s jedne strane na drugu kako bi našla majčinu bradavicu. Da bi se rano sisanje dogodilo u rađaonici, morate stvoriti uvjete koji stimuliraju potpuno funkcioniranje bebinih osjeta. Bebu je najlakše hraniti dok majka sjedi uspravno jer je tada njena bradavica najdostupnija, a dobro bi bilo da se bebine ruke mogu nesmetano kretati uokolo.

Sva osjetila imaju svoju ulogu u stvaranju ranoga vezivanja. Djeca najvjerojatnije ustanovljuju svoje prve veze s majkom na osnovi mirisa pa bolnički antiseptički mirisi mogu ometati stvaranje rane povezanosti. Isto tako, i nazočnost mnoštva ljudi pri porodu djeluje na povezanost majke i njene bebe, a mir je iznimno važan. Što manje ljudi, manje buke, to lakše majka i dijete uzajamno komuniciraju. Budući da bebe otvaraju oči dok sišu soba treba biti blago osvijetljena da se ne bi osupnule. Važno je primijetiti da su osnovne potrebe porodilje iste kao i kod novorođenčeta, prigušeno osvjetljenje, tišina i toplina.

Iako smo tu scenu vidjeli tisuće puta, još uvijek je gledamo s beskrajnim čuđenjem. Ne samo da djeca gotovo odmah znaju kako tražiti i naći majčinu dojku, već i majke prvorotkinje znaju što učiniti – one instinktivno pomažu bebi da se nahrani. Majka će sjesti, privinuti dijete uz grudi, pogledati ga u oči, i pokretati dojku uokolo dok se bradavica ne nađe u bebinim ustima. Ponekad će čak i majka, koja uopće nije imala namjere dojiti, priljubiti dijete odmah po porodu, ne sjetivši se da je planirala hranjenje na bočicu.

Bebina početna veza s drugim ljudskim bićem može služiti kao čudesan model za kvalitetu privrženosti i naklonosti. To ne znači da su majke i bebe koje nemaju priliku za takav idealni prvi kontakt na duge pruge u lošijem položaju od onih koje imaju, ili da će ta djeca kada odrastu nužno biti manje stabilni i manje sposobni da vole ili da osjećaju zadovoljstvo. Kultura, okruženje, društveno uvjetovanje imat će veće djelovanje na bilo kojeg pojedinca nego li ono što se događa tijekom nekoliko ranih "kritičnih" trenutaka i zacijelo mogu nadoknaditi sve što nedostaje u početku.

Ljudska bića, na kraju krajeva, su svjesna i osjetljiva stvorenja pa zašto ne biste učinili početak života svojem djetetu što pozitivnijim i povećali mu šanse da postane čovjek koji osjeća i ne srami se svojih osjećaja. Zato mijenjajući, odnosno poboljšavajući početne kontakte koje ljudi imaju s drugima na početku života jedan je konkretan način kojim majke, ali i liječnici, primalje i medicinsko osoblje mogu humanizirati svijet.