Kako djeca gledaju na nepoželjne osobine svojih vršnjaka

Znanstvenici sa Sveučilišta Kansas State istraživali su kako djeca doživljavaju i ostvaruju interakciju s vršnjacima koji ispoljavaju nepoželjne osobine, kao što su agresivnost ili pretilost. Istraživali su i kako djeca percipiraju sposobnosti vršnjaka da kontroliraju ili promijene takve osobine.

Tim istraživača je predvodio Mark Barnett, profesor psihologije. "Ovo istraživanje pruža dokaze da, ako dijete osjeća da nepoželjne osobine njegov vršnjak na neki način može kontrolirati, tada je manje vjerojatno da će pozitivno reagirati prema onome s takvom karakteristikom", izjavio je Barnett.

 Istraživači su otkrili da ako dijete koje sebe ili svojeg prijatelja doživljava na sličan način kao i vršnjaka s nepoželjnom karakteristikom, može osjetiti veću empatiju za tog vršnjaka te tada pozitivno reagirati prema njemu. Pokazalo se i da dječaci imaju veću tendenciju ka ispoljavanju negativnih stavova prema vršnjacima s nepoželjnim karakteristikama od djevojčica.

Istraživanje je obuhvatilo polaznike trećih i šestih razreda osnovne škole koji su ispunili upitnike s opisima hipotetskih vršnjaka. Vršnjake su predstavljali siromašan učenik, nesportski tip učenika, pretili učenik, agresivan učenik, sramežljivi učenik, učenik koji boluje od astme te učenik s hiperaktivnim poremećajem ponašanja.

Nakon što su djeca pročitala kratke opise hipotetskih vršnjaka, ocjenjivala su izjave koje se odnose na vršnjakovu mogućnost kontrole i promjene dotične osobine te ocjenjivala kako bi reagirala prema toj osobi. Također su trebala reći jesu li ona ili njihovi prijatelji na neki način slični hipotetskom vršnjaku.

Istraživanje je pokazalo da što su više djeca smatrala vršnjake krivima za svoje osobine, to su se više složila da će ih zadirkivati. Učenici šestih razreda su, za razliku od učenica istog razreda, bili uvjereniji da su hipotetski vršnjaci sami krivi za svoje nepoželjne osobine. U manjem su se broju složili da će pomoći takvom vršnjaku ako mu je pomoć potrebna.

Istraživanje je pokazalo da su astmatičari i agresivni vršnjaci najekstremnije ocjenjeni. Agresivni vršnjak je visoko ocjenjen za tvrdnju da je sam kriv za svoje ponašanje, a nisko ocjenjen po kriteriju želje za promjenom. Astmatičar je visoko ocjenjen za tvrdnju da je njegova osobina/bolest uzrokovana nečim u tijelu ili mozgu, a nisko u odnosu na činjenicu da je sam kriv za svoje stanje.

Rezultati pokazuju da djeca očekuju pozitivnije odnose prema astmatičnom nego prema agresivnom vršnjaku. Istraživači tvrde da djeca agresivno ponašanje vršnjaka doživljavaju kao ponašanje koje je pod njegovom vlastitom kontrolom, dok  se astmatični vršnjak doživljava kao onaj koji pretrpljuje medicinsko stanje koje je uvelike izvan njegove kontrole. Pretili vršnjak je također dobio visoku ocjenu za tvrdnju da je sam kriv za svoju pretilost.

Djeca  su se složila da će djevojčice, uz pomoć odrasle osobe, prije početi raditi na promjeni svoje nepoželjne karakteristike od dječaka. Istraživači tvrde da su, s obzirom da su djevojčice sklonije potražiti pomoć odraslih i slijediti njihove upute mnogo češće nego dječaci, djeca i očekivala  kako će djevojčice pozitivnije reagirati nego dječaci.