Moguća nestašica lijekova

Međutim, zdravstvo nam je toliko bolesno da je doza premala, a napose kada se zna da i nije dana u cilju ozdravljenja bolesnika već samo zbog produljenja njegove agonije.

I do sada smo viđali slične "pothvate" ove ili neke druge vlade, ali svaki put, baš poput recidiva, zdravstvo bi nakon nekog vremena bilo još bolesnije.

Svaki resorni ministar na početku svog mandata obećavao je da je upravo on dijagnosticirao bolest zdravstva i da ima čarobnu formulu za njegovo ozdravljenje, usput najavljujući i radikalne mjere kojima bi proveo reforme. I svaki, ali baš svaki ministar rješenje problema vidio je u dostavi, distribuciji i cijenama lijekova, koji čine svega 20 posto budžeta zdravstva.

Niti jedan se nije upitao što je s onih preostalih 80 posto troškova zdravstva (plaće iznose preko 50 posto) i kojim odlukama utjecati na njihovo smanjenje.

Nisu uzaludne primjedbe iz EU da Hrvatska mora provesti reformu u zdravstvu, a ne reformu u nabavi lijekova. Niti sada nije drukčije. Današnji ministar zdravstva i socijalne skrbi, gospodin Milinović, s jednakim entuzijazmom svojih prethodnika najavio je radikalne promjene i kao prvi potez povećao limite bolnicama uz prijetnju da ravnatelj bolnice koji probije novi limit mora odstupiti sa svoje pozicije.

Odluka je donijeta i provodi se već tri mjeseca. Logično je upitati se odakle su bolnice dobile novac, ako to nije bilo predviđeno budžetom za 2008.godinu. Odgovor sada dobivamo rebalansom budžeta, kad se praktički "legalizira" već donijeta odluka. Logično se nameće pitanje ? u kakvom stanju će biti zdravstvo s primljenom financijskom injekcijom od 1,4 milijarde kuna.

Prvi dio novca bit će potrošen na već opisane povećane limite bolnicama kako ne bi generirale nova, još veća dugovanja.

Drugi dio bit će potrošen za sanaciju starih dugova bolnica, a to konkretno znači da će bolnice nakon provedene sanacije biti dužne svojim dobavljačima u prosjeku preko 450 dana od dana isporuke robe.

Treći dio vratit će se tamo gdje je i uzet za već započetu provedbu odluke o povećanim limitima bolnicama, a to su obveze HZZO-a prema ljekarnama, koje u ovom trenutku dosežu 240 dana, a do kraja godine se prema raspoloživim novčanim sredstvima očekuje i povećanje tog roka za još 30 dana, dakle na 270 dana (ugovoreno 120 dana).

Četvrti dio je, kao i uvijek, za razne druge svrhe. Ako se zna da snabdjevači lijekovima u svom prometu imaju oko 20 posto bolničkog i 80 posto ljekarničkog asortimana, tada svaki ekonomski laik može izračunati da će se ponderirani prosječni dani plaćanja popeti iznad 300 dana. Tko to može izdržati?

Spočitava se veledrogerijama da se bogate na račun bolesnika. Kako bi na vidjelo došla istina, treba iznijeti činjenice.

Dobit svih veledrogerija dvostruko je manja od kamata koje veledrogerije plaćaju bankama za kredite kojima financiraju nelikvidnost zdravstva. Na promet veledrogerija od preko 6 milijardi kuna dobit iznosi manje od 1 posto, a potraživanja dostižu 2/3 prometa ili oko 4 milijarde kuna. Kreditna zaduženost veledrogerija je preko jedne milijarde kuna. Ne postoji grana privrede u kojoj se radi s manjom profitnom stopom uz tako velik rizik i neizvjesnost naplate.

Istovremeno, dobavljači farmaceutskih proizvoda pritišću s rokovima plaćanja, naročito strani dobavljači, tako da su veledrogerije zbog nelikvidnosti u sve većim defekturama i tržište će uskoro ostati bez određenih lijekova. Ukoliko se ništa drastično ne poduzme, do kraja godine će na tržištu lijekova doći će do ozbiljne nestašice, pa čak i do potpunog kraha sustava opskrbe lijekovima.



Sustav opskrbe lijekovima već odavno nije u našim rukama, već u milosti ili nemilosti stranog kapitala, a on nema socijalnu osjetljivost niti dijeli sudbinu naših bolesnika. Za njih se treba i mora pobrinuti država, jer ona ubire doprinose koji su dostatni za kvalitetnu zdravstvenu uslugu, u koju se ubraja i opskrba lijekovima.