Postoji li gen za samoću?

Nedavna istraživanja otkrivaju ulogu genetike u tome kako doživljavamo usamljenost, socijalnu izolaciju i depresiju. Istraživači su koristili prikupljene podatke o 1116 parova blizanaca istog spola koji su rođeni u Ujedinjenom Kraljevstvu 1994. i 1995. godine.

Socijalna izolacija se odnosi na stanje kada imamo ograničene društvene veze i interakciju s drugima. Samoća je, s druge strane, potpuno subjektivno stanje u kada osjećamo da smo društveno ili emocionalno odvojeni od ostalih. No, društveno izolirani ljudi nisu nužno usamljen, i usamljeni ljudi nisu nužno socijalno izolirani. Samoća ima puno veći faktor rizika za depresiju nego socijalna izolacija. Istraživači su otkrili da usamljeni ljudi pokazuju više simptoma depresije nego ljudi koji su socijalno izolirani.

Saznajte kako usamljenost utječe na zdravlje!

Ova vrsta negativnih reakcija može biti nasljedna. Ako imamo takve genetske predispozicije, manje je vjerojatno da ćemo nešto poduzeti po pitanju društvene izolacije i depresije. Naprotiv, stanje se samo može pogoršati.

Znanstvenici potvrdili su ove pretpostavke. Rezultati istraživanja pokazali su naznake genetskih korelacija između usamljenosti, socijalne izolacije i depresije. Zaključeno je da oni koji osjećaju usamljenost zbog socijalne izoliranosti, vjerojatno imaju genetsku predispoziciju za tu vrstu osjećaja.

Dobra vijest je da, bez obzira na to jesmo li genetski predisponirani za usamljenost, možemo tome stati na kraj. Aktivnim djelovanjem i povezivanjem s ljudima možemo ispraviti negativnu percepciju naših odnosa.