Umiranje i smrt

Mjesec studeni započinje spomenom na pokojne i pohodima počivalištima najbližih i poznatih koji su završili svoje životno putovanje te tako žive suočava s činjenicom smrti, neizbježivim završetkom ovozemaljskog života, ali i s pitanjima: Što dalje? Je li smrt konačan kraj?

Suvremena civilizacija snažno se upinje da potisne činjenicu smrti i pitanja koja ona neizbježno potiče, da je silnim crnim kronikama što je moguće više banalizira i učini dijelom svakodnevice koji ne zaslužuje posebnu pozornost. Smrt starijih i bolesnih danas je izolirana i udaljena od suvremenih ljudi. Usprkos tomu umiranje i smrt ostaju zagonetka s kojom se svaki čovjek kad-tad mora suočiti.

Smrt je prirodni završetak života. Smrt bliske osobe pogađa sve ljude - i odrasle i djecu. Govoriti o smrti znači govoriti o životu.

Životom za druge ususret smrti

Židovski mislilac i utemeljitelj psihološke egzistencijalne analize i logoterapije Viktor Frankl (autor brojnih djela: Život uvijek ima smisla, Bog podsvijesti, Liječnik i duša, Patnja zbog besmislena života, Zašto se niste ubili?), koji je dobar dio svojega života proveo u koncetracionom logoru, te je morao danomice gledati u uči, ne samo smrti tolikih ljudi nego i vlastitoj smrti, bio je prisiljen da makar pokuša dati bilo kakav odgovor na ovo bolno pitanje. Daje li smrt ili oduzima smisao čovjekovu životu? O tom pitanju nije razmišljao posve teorijski, u filozofskim kuloarima, ili zbog puke dosade. Svaki dan mu je smrt poput spodobe visjela nad glavom kad je gledao patnje i okrutna ubijanja tolikih ljudi te ga izazivala s onim podrugljivim i ponižavajućim cinizmom: ti si sljedeći na redu. U takvim okolnostima on ovako odgovara na pitanje smrti: "Čovjekova konačnost također daje smisao ljudskom životu, a ne oduzima mu ga. Nikada ne možemo po dužini čovječjeg života suditi o punini njegova smisla. Neku knjigu obično ne procjenjujemo po njezinoj "dužini", po broju njezinih stranica - već po njezinu sadržajnom bogatstvu. Junački život nekog prerano umrlog čovjeka sigurno ima više sadržaja i smisla od egzistencije bilo kojeg dugovječnog čovječjeg života koji nije ispunjen sadržajem ljudske požrtvovnosti, dobrote i plemenitosti".

"Prema tome", nastavlja Frankl, "svaki čovjek se u životu nalazi kao pred maturalnim ispitom. Ovdje je isto tako manje važno da maturalni rad bude dovršen, a više da bude visoke vrijednosti. Kao što kandidat mora biti spreman na to da će znak zvona označiti kraj vremena koje mu stoji na raspolaganju, isto tako svaki čovjek mora u životu u svako vrijeme očekivati da bude jedanput "pozvan". Čovjek, dakle, treba - u vremenu i u konačnosti - nešto do-vršiti. Treba dakle, preuzeti na sebe konačnost i svjesno se pomiriti s krajem ovozemaljskoga života".

Nije, dakle, uopće potrebno isključivati smrt iz života kad ona zapravo posve pripada životu. No isto tako nije moguće "prevladati" je, što u pogrešnom uvjerenju čini čovjek koji razmnožavanjem želi postići svoje "ovjekovječenje". Jer tvrdnja da smisao života leži u potomstvu nije točna. I obiteljske loze konačno izumiru, a jednom će, sigurno, morati izumrijeti i cijelo čovječanstvo, pa bilo to tek u okviru kozmičke katastrofe zvijezde zvane "Zemlja". Kad bi prolazan život bio bez smisla, bilo bi posve svejedno kad će doći njegov kraj.

Čovjekova konačnost također daje smisao ljudskom životu, a ne oduzima mu ga. Nikada ne možemo po dužini čovječjeg života suditi o punini njegova smisla.

Kraj života - najveća tajna

Smrt je čovjeku najveća tajna, zagonetka postojanja, sedmi pečat na knjizi života. Što je smrt? Preobražaj života u suprotnost? Nešto nestvarno, nebitak? Maternica groba? Novo rođenje? Novi početak? Prisutnost odsutnosti? Neshvatljiv apsurd nestajanja sebe?

Kad je riječ o smrti, uvijek je jasno jedno: pitao se ili ne, želio ju ili ne - ona je neminovna. Osim što ta činjenica može biti zastrašujuća, ona nas ujedno primorava da s njom računamo u svim sadržajima života. Ne postoji ni bol ni jad što proći neće. Umiru pametni i ludi, bogati i siromašni - u tom smislu je pravedna. Ali, kad bi smrt bila definitivni prekid života, to bi bilo poprilično gadno. Tad je nihilizam jedino opravdan, jer tko se ničem ne nada, taj se ničeg niti bojati ne treba, pa ni smrti. Zapravo, onda bi bilo dobro da se niti rodili nismo, a ako već jesmo, onda je bolje da što prije umremo. Pred smrću čovjek pada u metafizičku paniku. Što je oštroumniji i dublji, to teže mu pada njena apsurdnost. Grčki filozof Epikur se stoga tješio da se sa smrću čovjek zapravo nikad niti ne susreće, jer "Dok nas ima, nema smrti, a kad nje bude, neće biti nas." No, na njegovu žalost, i te kako se susreće.

Svi sadržaji života svoju vrijednost dobivaju po tom da li preživljavaju suočeni s licem smrti. Ima neko znanje ispod svjesnog znanja, slutnja... da preživljava samo ono što je dobro, pošteno, i iz ljubavi učinjeno. Sam čovjek je besmrtan, jer upravo ono što ga čini čovjekom: nadahnuća, usmjerenost, vrijednosti... po sebi je besmrtno. U ostalom, bit mu je takva da može biti, samo ako je besmrtna. A tjelesna smrt, baš kao i naša svakodnevna odricanja (koja su zapravo naše male smrti), uvijek su vrata u potpuniji život. Zadnju riječ nema smrt, nego Život.

Svi sadržaji života svoju vrijednost dobivaju po tom da li preživljavaju suočeni s licem smrti. Ima neko znanje ispod svjesnog znanja, slutnja... da preživljava samo ono što je dobro, pošteno, i iz ljubavi učinjeno