Dnevnik urbane mame – Jesu li vaši životi kao iz reklame?

Kada gledamo serije i filmove, uvijek vidimo sređene žene koje se bude našminkane i sa savršenom frizurom.

Nevjerojatno su odmorne, ustaju jako rano iz kreveta. Osmijeh na licu, najnovija odjeća i visoke pete. Njihova dječica se sama ustaju, oblače, peru zube i sjedaju za stol doručkovati nutricionistički balansiran doručak. Svi su veseli, nasmijani i vedri.

Žena poljubi svog muža za dobro jutro, pijuckajući ogromnu kavu, dok priprema užinu svojoj djeci za školu. Nakon toga sjedaju u auto, mama ih vozi do škole i odlazi na posao. Cijelo to vrijeme kosa i šminka su postojane, a štikle ne predstavljaju nikakav problem.

Nakon posla i škole, dolaze doma. Nitko nije umoran ni nervozan, ona je i skuhala večeru. Kuća je savršeno pospremljena, a osmjesi dok prepričavaju dan ne skidaju se s lica. Navečer je šminka i frizura i dalje postojana dok ulazi u krevet. Savršena mama. Yeah right!

U seriji pod mojom režijom, ujutro se nemam snage ustati iz kreveta, nemam nikakvu šminku. Kosa odbija ikakvu suradnju. Mojih dvoje klinaca spavaju zimski san svako jutro, tako da ih oblačim dok su im oči još zatvorene. Nitko ne doručkuje, to vrijeme smo prespavali. Imamo vremena samo za brzinsko oblačenje i odlazak u školu i vrtić.

Imam sreću pa radim vrlo blizu kuće, tako da onaj dio puta na posao i gužvu uspijem iskoristiti za kavu prije nego krene gužva i strka na poslu. Posao koji radim nije fizički, ali zahtjeva cjelodnevno gledanje u monitor i puno razgovora na telefon, što ponekad zna biti i napornije.

Nakon dolaska kući, kao i većina drugih majki, željela bih provesti što više vremena s djecom, čuti kako je bilo u školi i vrtiću, popričati s mužem o njegovom poslu. Ali, vremena je premalo za sve to. Bavim se provjerom školske zadaće, kuhanjem večere, kupanjem djece, pripremom odjeće za drugi dan i izvanškolske aktivnosti. Velika podrška i pomoć u užurbanoj večeri mi je suprug koji, neovisno o poslu, pomaže.

Nemalo puta sam se na kraju dana upitala, treba li nam sve to? Radimo kao i većina ljudi cijeli dan, za plaću koju ostavljamo za dječji vrtić i produženi boravak u školi. Bilo bi puno bolje da to vrijeme možemo provesti s njima. Bez obzira na to što sam stigla doma s posla, dobar dio vremena misli su mi ipak još negdje na poslu. Razmišljam o stvarima koje nisam napravila ili tek trebam napraviti.

Oni tako brzo rastu, neke stvari se više nikada neće ponoviti. Osmjesi koje sada daruju više neće biti tako slatki. Gledajući njih, pitam se često, jesam li dobra majka? Treba li kuća biti čista, odjeća ispeglana i jelo skuhano svaki dan? Odgovor je da ne treba! Dugo me opterećivalo što kuća nije blistava. Nije da živimo u svinjcu, ali opet. Svaka čast ostalim mamama koje bez tuđe pomoći stignu sve pospremiti i oprati, bravo za njih! (Otkrijte mi tajnu!).

Negdje sam pročitala da djeca neće pamtiti čistu kuću, već sretno djetinjstvo. I to je poanta. Iz svog djetinjstva ne pamtim kuću. Pamtim izlete, smijeh, igru... To trebaju pamtiti i moja djeca.

Često nas povedu reklame i marketing, pogotovo od kad su društvene mreže toliko sveprisutne. Predstavljajući nerealne životne situacije, izgled koji nije prirodan i život koji nije savršen. U životu postoji ne savršenstvo koje je bolje od savršenog, jer je naše. To je nedjelja s mojoj raščupanom kosom, djeca u pidžami s mrljama od večere dan ranije. Ali, s pravim, iskrenim osmjehom. Takva reklama ne postoji, nego se živi!