Poznata psihologinja Dubravka Miljković otkriva kroz što prolaze žene oboljele od raka dojke!

Izvor slike: Depositphotos

Rak dojke najčešći je oblik raka među ženama i drugi glavni uzrok smrti. Zato smo upitali poznatu psihologinju Dubravku Miljković što sve žene proživljavaju kad im se dijagnosticira ova opasna bolest.

1. Iako se sve češće govori o važnosti prevencije raka dojke, većina žena i dalje izbjegava samopregled dojki. Kako to objašnjavate sa psihološke strane?

Razlozi mogu biti raznovrsni. Neke žene kažu da to ne znaju napraviti – što je vjerojatno i najlakše rješiv problem: treba im detaljno pokazati kako se to radi, i to najbolje na njima samima. (Eto, mogli bi se u tome angažirati učitelji koji će se morati prekvalificirati, osobito učitelji geografije koji već imaju iskustva s reljefima.)

Međutim, mnoge su žene čule kako samopregled nije dovoljan: pipala ili ne, isto ti se piše. Naime, lako se dogodi da ništa ne napipaš i stekneš (lažni) osjećaj sigurnosti da je sve u redu, pa ništa dalje i ne poduzimaš. A ako se poslije pokaže da nije sve u redu, još si i ljuta: džabe sam se pipala!

Nije zanemariv broj onih s filozofijom: ako se ne pregledavam, niti idem na pregled, ništa ne znam i to ne postoji. Uvijek me iznenade podaci o malom broju ljudi, općenito, koji se odazovu pozivima na besplatne preventivne preglede, snimanja i mjerenja. Kao što me iznenade i podaci o velikom broju ljudi koji se odazovu na skupe seanse raznih baba – vračara koje ti bez pipanja i snimanja dijagnosticiraju bolesti i prodaju šišmiševa krilca. (A najviše me iznenađuje činjenica da me to stalno iznenađuje! Izgubim iz vida koliko smo mi ljudi zapravo iracionalna bića.)

Ima i tužnih slučajeva žena koje napipaju sumnjivi reljef, dopuste da nabuja i dođu, kao, potražiti pomoć kada je za sve prekasno. Opravdano je pretpostaviti da se tu zapravo radi o pasivnom samoubojstvu.

2. Kroz što sve prolazi žena kada sazna da boluje od raka dojke?

U početku je to šok. Jedna moja prijateljica mi je napisala: "Sjećam se divnog proljetnog sunčanog dana kada sam izišla iz ordinacije i doslovno mi se zavrtjelo, kao da mi je tijelo izgubilo težinu. To je bio strah. Ubrzo nakon toga sam počela razmišljati o koracima koji me očekuju. Uopće nisam mislila puno unaprijed. Zapravo je cijelo vrijeme liječenja to bio moj način obrane. Zanimao me samo sljedeći korak, a o onom kasnije, mislit ću sutra. Kod mene je to funkcioniralo. Zapravo, treba stalno, s povjerenjem, surađivati u liječenju."

3. Što najčešće muči žene koje boluju od ove zloćudne bolesti?

Ženu oboljelu od raka dojke muče mnoga pitanja: koja je to vrsta raka, je li se raširio, može li se potpuno ukloniti, kakva će biti terapija, kakva je prognoza, hoću li preživjeti, koliko ću još živjeti. Mlađe bolesnice zanima hoće li moći zatrudnjeti, dojiti... je li im uopće pametno roditi dijete. Često se na takva pitanja ne može dati pouzdan odgovor pa to onda stvara dodatni stres. Najbolje je u takvoj situaciji potražiti i psihološku pomoć. (Nije da će te izliječiti od raka ali manje ćeš se nervirati i mučiti pitanjima tipa zašto baš ja.)

4. Koliko je važna potpora obitelji i najbližih u ovoj situaciji?

Pitanje je gotovo suvišno jer je potpora u takvoj situaciji zasigurno važna. Ako bolesnica o tome želi govoriti, trebu ju slušati, podupirati. Ne treba umanjivati bolest i njene moguće opasnosti (ono, kao, nije to ništa, sve će biti dobro, znam ja slučajeve... jer takvi laički komentari oboljelu osobu samo mogu povrijediti (Otkud ti znaš da to nije ništa i da će sve biti u redu?!). Ne treba ni dramiti, plakati, kukati, ono, Što ću ja bez tebe; što će djeca bez majke... (A što ću ja bez sebe?!)

Osobito je važna potpora partnera, jer žena osjeća da su napadnuta njezina ženska obilježja, da je kao žena bez dojki, ili s rekonstruiranim dojkama, manje vrijedna i/ili privlačna. Za utjehu (?) nema podataka koji bi upućivali na to da su žene liječene od raka dojke češće ostavljane od svojih partnera nego druge žene. Čak naprotiv, mnoge nestašne partnere bolest žene prizemlji i uozbilji. (Za one druge nije ni šteta ako odu!)

5. Koliko je važna psihička stabilnost žena oboljelih od raka dojke?

Psihička stabilnost je općenito korisna u životu. No, teško je predvidjeti kako će tko reagirati u takvim šokovitim životnim situacijama. Neki, po mišljenju okoline, snažni ljudi se slome, dok drugi, poznati po tome što drame i zbog prišta na nosu, iznenade i sebe i sve oko sebe konstruktivnim strategijama suočavanja s (pravom) traumom. U jednom su istraživanju snimali psihološke reakcije žena tri mjeseca nakon operacije raka dojke. Neke od njih su bile očajne i bez nade, neke su stoički prihvatile to što im se događa, a neke su iskazivale borbeni duh, nisu se prepuštale bolesti i samosažaljenju. Nakon deset godina, njih je najviše i ostalo živih (više od 70%). Najmanje je živih bilo među očajnima (manje od 20%). Dakle, premda optimizam ne garantira preživljavanje, ipak povećava šanse za to i isplati ga se vježbati – uz ostalu propisanu terapiju.

6. Trebaju li žene otvoreno govoriti o svojoj bolesti? Na koji način takva otvorena komunikacija djeluje na njih i njihovu okolinu?

S tim u vezi nema preporuke. Netko svoju bolest drži kao nešto osobno što drugi ne moraju znati. Ista moja prijateljica kaže: "Ja o svojoj bolesti mogu govoriti, prenijeti neko iskustvo ženi koja je u sličnoj situaciji. Ali osobno ne idem na manifestacije, okupljanja, nisam za odlazak u udruge... Možda ne želim osvježavati sjećanja, možda bježim od razmišljanja o tome da rak nije potpuno izlječiv."