14-godišnja Zagrepčanka s tumorom nam povjerila: 'Najgore mi je kada mi netko kaže 'jadna''

Izvor slike: Privatni album

Iako ima samo 14 godina, Valentina je pričljiva, raspoložena, ali i ozbiljna učenica prvog razreda srednje Zdravstvene škole, smjera farmacije. Engleski jezik joj najteže pada, a pjevanje joj je najveća ljubav. Zajednički jezik oduvijek više pronalazi sa starijima od sebe jer je teme svojih vršnjaka odavno prerasla, čak i zaobišla. Zagrepčanka Valentina Đerek, naime, već gotovo deset godina živi s tumorom na mozgu.

„Imala sam pet godina kada su mi otkrili rak. Ne sjećam se tog trenutka kada sam saznala. Samo znam da sam išla s roditeljima u dućan i onesvijestila se tamo dok sam sjedila u onom autiću koji je povezan s kolicima za kupnju. Odmah su me vodili na Hitnu“, započela je Valentina svoju priču.

Prošli su sati prije nego što se oporavila, a nakon CT pregleda, liječnici su otkrili da je riječ o dobroćudnom tumoru kod očnog živca. Nakon samo dva tjedna uslijedila je operacija gdje joj je uklonjen dio tumora.

"Doktor mi je rekao da bih mogla živjeti s tim cijeli život, kada bi se to zaledilo“, objasnila nam je uskoro 15-godišnja Valentina.

Nisu me mogli smiriti

Veći dio svog života živi s tumorom te se ni ne sjeća kako joj je život izgledao prije njega. „Imam neke crtice iz bolnice. U parku bih se igrala i sve bi bilo normalno, a samo odjednom bih krenula vikati i vrištati, bez razloga. Kotrljala sam se, bacala po podu, a mama me nije mogla smiriti. Naravno, svi ostali roditelji gledali su mamu kako ne može smiriti svoje dijete“, ispričala nam je. Glavobolje se, kaže, ne sjeća, no prije dijagnoze je često povraćala i imala mučnine, a doktori su mislili da je riječ o virusima, pa je stalno pila i razne lijekove.

„Nakon operacije stanje se stabiliziralo i tako je ostalo do trećeg razreda. Kada sam krenula u četvrti razred, počela sam s kemoterapijama koje sam dobivala svaki petak, odnosno 42 tjedna. Prvo sam dobivala jednu vrstu lijekova zbog koje sam imala posljedice i izgubila sam dosta kilograma. Klecale su mi i noge. Sjećam se da sam pala na rock 'n roll nastupu i to mi je bilo najstresnije. Tada mi je i kosa otpala, a noge su mi počele otkazivati sve više, stoga su me prebacili na drugi lijek.

Prestala sam rasti

Ipak, kemoterapija je odradila svoje i Valentina se osjećala sasvim dobro do svoje 12. godine. Početkom osmog razreda počela je piti terapiju, putem tableta. Svaki dan, točno u čest sati ujutro kada se probudi, a pije ih i danas.

"Ponekad mi znaju stvarati probleme s kožom. Imam akne i dermatitis, što je zanimljivo jer to dvoje nikad ne idu ruku pod ruku. Uglavnom mi izbijaju akne na licu, rijeđe na koži, a najviše mi dermatitis pogađa ruke. Jedina trajna posljedica je ta što sam prestala rasti, pa ću zauvijek ostati na trenutnih 150 centimetra. Pretpostavlja se da je kemoterapija zaslužna za to što hormon rasta nije mogao raditi kako treba.

Snagu pronalazim u glazbi

U čemu pronalazi najveću snagu i što joj najviše pomaže, odgovorila nam je bez ikakve dvojbe - glazba. "Volim pjevati i to mi je uvijek bio najdraži hobi, iako sam ih u jednom trenutku imala više. Kada sam bila pod kemoterapijom svi su mi govorili da nisam normalna. Išla sam na tri zbora, dva puta tjedno na akrobatski rock 'n'roll, na dramsku, na igranje društvenih igara", ispričala je.

"Najdraže mi je pjevati duhovnu glazbu, a pjevač kojeg bih izdvojila kao omiljenog morao bi biti Oliver. Iduće godine planiram i upisati srednju školu solo pjevanja, a želja mi je uz to naučiti svirati klavir", rekla je. Osim toga, piše i pjesme koje su uglavnom pozitivnog duha.

Iako je ponekad dosta izazovno i teško, drugoj djeci i mladima koji prolaze kroz isto poručila je da je najvažnije ostati pozitivan. "Meni o ovom nije teško niti pričati. Zapravo, trebalo bi sve više pričati kako bismo podsjetili ljude da razmisle o svojim postupcima, životu i blagoslovima koje imaju", zaključila je Valentina.

Najteže mi pada gubitak dragih osoba

"Kada mi je prijatelj umro, to mi je najteže palo. U takvim trenucima radije bih saznala da mi nalaz nije dobar jer nekako sam uvjerena da će se kad tad popraviti. Prijatelj je imao aplastičnu anemiju. Upoznali smo se na kemoterapijama i bili smo jako bliski, a za njegovu sam smrt zapravo saznala preko interneta. Bili smo vršnjaci. Bio je jako specifičan i jedinstven. Jednog dana uletio je u bolničku sobu u hoverboardu. Nije mogao hodati, stoga mu je to služilo kao prijevozno sredstvo, kako ne bi morao biti u kolicima", prisjetila se s osmijehom.

"Najteže je ipak roditeljima. Ne mogu izbrojati koliko je mama noći probdjela sa mnom. Kad sam bila u bolnici mjesec dana, spavala je na stolcu pored mene. Čekala bi da ja zaspim kako bi mogla doma odmoriti i spremiti ručak. Gleda te, a ne želi da patiš i najradije bi preuzela svu tvoju bol na sebe", dodala je.

Valentina je u bolnici upoznala i udrugu Krijesnice koja joj je, kako kaže, dosta pomogla. U osnovnoj školi nie imala razumijevanje vršnjaka kada je izgubila kosu, a onda je upoznala mnogu djecu koja prolaze kroz isto što i ona.

"Kada sam krenula na kemoterapiju, prvo sam čula da će biti škola u bolnici. Rekli su mi da im se uvijek mogu obratiti za bilo kakvu pomoć. Učitelji bi dolazili na odjel i svaki petak kada bih bila tamo, nadoknađivala sam školu na taj način. To su mi bilo najbolji trenutci svakog petka, tih sat vremena automatski poboljša dan. Bila je učiteljica razredne nastave, učili smo engleski, ponekad njemački, ali naravno, uglavnom je to bilo pričanje koje najviše pomaže" ispričala je.

S Krijesnicom je bila na nekoliko organiziranih izleta, a ovoga ljeta planira s njima i otputovati u Italiju. Priključila se i grupi mladih Krijesnica, koji se mjesečno sastaju i redovno pričaju.

"Oni me mogu sigurno bolje razumjeti nego drugi moji vršnjaci jer su prošli kroz nešto slično. Najgore mi je kad mi netko kaže 'jadna' ili 'baš mi te žao'. Nisam jadna i ne treba nikome biti žao. Gledam to kao dio sebe. Već sam se pomirila s tim, živim tako 10 godina, a drugačije se situacije ni ne sjećam" istaknula je.

Vezani sadržaj: