Vožnja u suprotnom smjeru: što kada se ponašate suprotno od onoga što okolina očekuje?

Izvor slike: 123RF

Da li ste ikad imali osjećaj da vozite u “krivom“ smjeru? I pri tome ne mislim na promet. Mislim na trenutak u kojem ste pogledali oko sebe i vidjeli da svi idu u jednom pravcu, a jedino vi u potpuno suprotnom.

Svi pogledi puni čuđenja i nerazumijevanja su uprti u vas, a u vama raste osjećaj nepripadnosti, panike i potrebe za bijegom. I koliko god da želite biti prilagođeni i ne tako drastično odskakati od drugih, sve u vašem biću buni se protiv toga da promijenite traku i vratite se u pravcu u kojem ide većina. Možda se to dogodilo u trenutku kad je većina vaših vršnjaka počela uplovljavati u bračne luke i dobivati djecu, a vi ste odlučili prekinuti dugogodišnju vezu naprosto jer niste bili sretni.

Možda u trenutku kad ste dali otkaz na odlično plaćenom poslu i odlučili se na neizvjesni status nezaposlene osobe „samo“ zato što niste željeli trošiti svoj život na posao koji vas ne ispunjava. Možda se to dogodilo u trenutku kad ste odlučili da ne želite imati djecu iako su svi oko vas već odavno postali roditelji. Moglo se to dogoditi u tisuću drugih situacija u kojem je bilo potrebno iskočiti iz okvira, izaći iz sigurnosti i zone očekivanoga i pri tome istovremeno doživjeti nerazumijevanje i odbacivanje ljudi oko sebe.

U svakom slučaju, iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost, ali i osviještenost o vlastitim potrebama, o vlastitoj individualnosti i unikatnosti koja se ne želi žrtvovati pod svaku cijenu. Zapravo mislim da se „iskakanje“ u suprotni smjer najčešće i događa zato što predugo zanemarujemo sebe i svoje potrebe, zato što se u nekom trenu svog života svjesno ili nesvjesno odlučimo prilagoditi onome što našoj stvarnoj prirodi ne odgovara. Jednom kad se probudimo iz življenja tuđih života i snova, vrlo često doživjet ćemo ne samo nerazumijevanje već možda i osudu. Ali cijena osobnog rasta i promjene je da na svom putu neke ljude i odnose izgubimo (ali i dobijemo neke nove).

Iskakanje iz zone komfora

Jedno od mojih iskakanja iz ustaljenog reda vožnje kojeg se često sjetim kad razmišljam o sebi je davanje otkaza na dobro plaćenom i sigurnom poslu pred već podosta godina. Bilo je tih iskakanja još, ali ovo je bilo prvo drastičnije; do tada sam uglavnom bila dobra kćer, prijateljica i kolegica, koja je sve u životu radila prema očekivanjima u stilu prvo faks, pa posao, pa brak. I onda kad se od mene očekivalo da nastavim taj niz s djetetom, ja sam dala otkaz bez ikakve ideje što i kako dalje. Štoviše na potpunu sablazan bliže rodbine, upisala sam dopisni faks engleske književnosti i čitala Shakespearea po cijele dane iako sam i sama znala da s tom diplomom u Hrvatskoj baš neću moći puno toga.

Sjećam se još sada komentara u stilu „pred tobom je bila karijera“. I nije baš bilo lako tih dana. Osim straha jer nisam imala jasnu predodžbu od čega ću živjeti, dani su prolazili, a ja baš nisam imala osjećaj ispunjenosti koji sam tražila. Jer mislila sam da će se sve drastično promijeniti samim time što ću dati otkaz. Ali činjenica je bila da većina mojih prijatelja je radila i nije imala vremena za ispijanje kave sa mnom, moj fond za izlaske i putovanja se odavno ispraznio, a život mi je bio ograničen uglavnom na provođenje vremena sama sa sobom. Nakon jedne polu-depresivne faze i propitivanja sebe da li su drugi bili zaista u pravu kad se me pitali da što to pobogu radim, odlučila sam razmisliti što zapravo želim raditi i što s obzirom na svoje kvalifikacije mogu raditi.

Počela sam pregledavati oglase za posao i jednog dana ugledala jedan koji se činio kao savršen. Otišla sam na razgovor za posao i za razliku od prijašnjih unaprijed dobro pripremljenih odgovora na intervjue, došla sam na razgovor i rekla da sam sigurna da ima kandidata s puno više iskustva, ali da ja zaista želim taj posao i ispričala svoju priču o otkazu i željom za promjenom u životu. Izgleda da ih se to dojmilo jer sam posao i dobila. I nije taj posao bio savršen, ali bio je prvi korak na novom putu. Danas kad pogledam unazad ne žalim niti malo za ovom odlukom, ponosna sam što je to bio jedan od mojih prvih odraslih koraka u traženju svog osobnog puta, ne toliko u suprotnom ili „ispravnom“ smjeru koliko vlastitom.

Ipak za razliku od mene kojoj je uvijek bilo teško iskočiti iz okvira, znam dosta ljudi kojima je vožnja u suprotnom smjeru način života. Jednoj svojoj dragoj prijateljici se često divim zbog toga, jer je cijeli svoj život bila buntovnik, teško se privikavala normama, očekivanjima, pravilima i okvirima. Štoviše, iako se i ona s godinama i zrelošću promijenila, čak i dan danas ju zabavlja ta vlastita slika sebe kao odmetnice od mainstreama. Zato i nije čudo da smo se našle; čini se da smo jedna u drugoj vidjele neke potisnute i davno izgubljene dijelove sebe. Bez obzira na sve, ako bunt nije utemeljen na stvarnim potrebama već se hrani strahom od pretjerane ovisnosti o drugima ili lažnoj slici sebe koju gradimo u javnosti, tada on nije odraz niti hrabrosti ni slobode. Riječ je zapravo o jako sličnoj vrsti prisile koju radimo nad sobom kad se pokušavamo pokoriti pravilima i normama drugih. Jedina je razlika što se kod vječnih buntovnika pod svaku cijenu bježi od prilagođavanja čak i pod cijenu gubitka sebe i svojih vlastitih potreba za bliskošću, pomoći, povezanosti s drugima, pripadanja…

Pojam polariteta

U gestaltu se često spominje pojam polariteta. Postoje različiti polariteti poput polariteta ovisnost-autonomija, ponos-sram, ljutnja-tuga, visoka očekivanja – nisko samopouzdanje, heroj-gladno dijete. Zapravo popis je neiscrpan, jer su i ljudi jedinstveni i različiti i nemoguće ih je svrstati u kategorije. Polariteti su dvije strane naše osobnosti kod kojih vrlo često izaberemo jednu stranu koja nam je prihvatljiva i s kojom se identificiramo, a drugu odbacimo i potisnemo. U primjeru vožnje u suprotnom ili „pravom“ smjeru, radi se zapravo o polaritetu ovisnost-autonomija.

U mom primjeru, ja sam se očito jako dugo u životu identificirala sa svojom ovisnošću o drugima pri tome odbacujući autonomiju da donosim odluke na osnovi svojih potreba. S druge strane, neki će ljudi potpuno samouvjereno reći „ja ne trebam nikoga, sve mogu sam/a“. I jedno i drugo je zapravo samo iluzija. U svijetu u kojem živimo svi smo povezani i ovisni jedni o drugima. Sjetite se toga samo ujutro kad kupujete kruh u pekari da se je netko trebao dići u 4 ujutro kako bi ga pripremio i ispekao (da ne odemo još dalje u poljoprivredu i sadnju žitarica ).

Iskakanje iz ustaljenih i predvidljivih normi zahtijeva hrabrost.

Život kakav poznajemo bio bi nemoguć da svi živimo samo za sebe. Ipak, odluke s kime i kako ćemo živjeti, što ćemo raditi i hoćemo se ili se nećemo prilagoditi nekom okruženju donosimo sami. I koliko god se ponekad osjećali pod pritiskom medija, obitelji, tradicije, religije, posla ili nečeg drugoga, kao odrasla osoba imamo tu slobodu da donesemo vlastitu odluku, da imamo vlastiti stav i da se na koncu, zrelo i nosimo s rezultatima tih odluka.

Tako da, kad se sljedeći put nađete usred nekog dosadnog poslovnog sastanka i zapitate sami sebe „što ja pobogu radim ovdje“ razmislite što zapravo želite. Je li vam plaća, ugled, sigurnost, ambicija ili nešto drugo vaša najvažnija potreba i dovoljna kompenzacija za loše strane tog istog posla? Ili ste pak potpuno zalutali i posao vam donosi frustraciju, nezadovoljstvo, narušeno zdravlje i osjećaj da gubite vrijeme? I svaka odluka je dobra ako je vaša. Jer u konačnici ne postoje krivi niti ispravni smjerovi, postoje samo naši vlastiti putevi za koje je ponekad potrebno izaći iz zone komfora, bez obzira je li se ta zona nalazi u slijeđenju tuđih utabanih staza ili kretanju u suprotnom smjeru. Želim vam puno hrabrosti i svjesnosti o sebi na tom putovanju!