Briga o mentalnom zdravlju: zašto je zdravo ići psihologu i psihoterapeutu?

Izvor slike: 123RF

Što je to psihološko savjetovanje, a što psihoterapija? Razni izvori nude različite definicije, a ono što im je zajedničko jest da je svrha i psihološkog savjetovanja i psihoterapije s jedne strane ublažavanje boli kod teških psiholoških stanja i poremećaja, ali i, s druge strane, poticanje osobnog rasta i razvoja.

Psihološko savjetovanje traje kraće i usmjereno je na rad na konkretnim problemima klijenta, a u psihoterapiji se klijent „bavi“ dubljim, često nesvjesnim aspektima svojih problema.

Pri tom psihoterapeut ne nudi gotove savjete, nego svojim znanjem i vještinama omogućuje klijentu da bolje upozna sebe i da odabere nove načine ponašanja koji mu omogućuju bolje i lakše snalaženje u životnim izazovima. Dakle, psihološko savjetovanje i psihoterapija nisu namijenjeni samo ljudima koji imaju psihološke poteškoće i poremećaje, nego i ljudima koji se, pod pritiskom raznih životnih izazova, osjećaju kao da su negdje zapeli, kao da se njihov rast i razvoj usporio ili zaustavio. A to je nešto što se svima nama dogodi, prije ili kasnije. Meni osobno je najdraža definicija psihoterapije ona I. Yaloma koji kaže: „Psihoterapija je proba kostima za život“.

Sjećam se kad sam prvi put krenula na psihoterapiju. Bila sam u edukaciji iz gestalt terapije i ono što se tražilo od polaznika je da prođu kroz osobnu psihoterapiju. Tada sam već bila iskusni psiholog, s više godina staža na području kliničke psihologije (radila sam u psihijatrijskoj bolnici) i mislila sam da sebe dobro poznajem. Ipak mi je, nekako, teško bilo krenuti. Svi psihoterapeuti za koje sam tada čula su, nekako, dobri. Svaki na svoj način. A kome se, onda, javiti? Čak i kad sam se odlučila kome ću ići, trebalo mi je hrabrosti da nazovem i dogovorim prvi susret. I, tako sam krenula - prvi put, drugi, treći... i polako počela shvaćati da se baš i ne poznajem tako dobro.

Dok sam, koliko-toliko dobro poznavala vlastite vrline, mnoge mane sam dobro skrivala od same sebe. Tako sam, kod drugih ljudi, znala primijetiti da su tvrdoglavi, nestrpljivi ili strogi, ali, često, ne i kod sebe. Prečesto sam, još od ranog djetinjstva, od raznih ljudi čula da moram biti dobra. I to sam predobro naučila - ako moram biti dobra, onda ne smijem biti tvrdoglava, nestrpljiva itd. jer je to loše.

U mom bivanju dobrom nije bilo prostora za mane. A, imam ih. Svi ih imamo. Zato sam mane skrivala od same sebe i u tom procesu skrivanja trošila jako puno vrijedne životne energije, a nikakve koristi od toga nisam imala. To je kao kad automobil držimo "u leru" - troši benzin, a nikuda ne ide. Tijekom terapije sam (uz pomoć i strpljenje moje psihoterapeutkinje), polako počela shvaćati ne samo koje mane imam, nego da one, nekako, idu uz moje vrline. Moje mane su produžetak mojih vrlina. Tako sam postala svjesna da - da, ja znam biti nestrpljiva, ali isto tako i vrlo strpljiva; znam biti tvrdoglava, ali i popustljiva. I koliko mogu biti stroga, toliko mogu biti i blaga. Sve sam to ja. I dobro je biti ja. Sada imam više energije, usudim se isprobati i nešto novo (i preuzeti odgovornost za posljedice!), a i moji socijalni odnosi su, nekako, bolji. Novi kostim koji sam isprobala puno je udobniji od starog.

Za razliku od mene koja sam, eto, morala ići na psihoterapiju (što je, zapravo, za mene bila sretna okolnost), klijenti koji mi dolaze na psihološko savjetovanje ili psihoterapiju imaju više ili manje jasne teme na kojima bi željeli raditi. A teme su razne: tugovanje (najčešće zbog gubitka važne osobe u klijentovom životu), problemi prilagodbe na nove životne uvjete (selidba, završetak školovanja, kronična bolest i sl.), problemi u socijalnim odnosima itd.

Sram zbog odlaska psihologu

Neki klijenti su se lako odlučili doći, jer su bili upoznati s dobrim iskustvima ljudi koji su već bili na psihoterapiji ili savjetovanju (uglavnom prijatelji ili rodbina). A nekima je dolazak bio težak, najčešće jer njima bliski ljudi imaju negativne stavove o psihoterapiji. Često ih je sram i strah da netko od tih ljudi ne bi saznao da su potražili stručnu pomoć. Ali, njihova želja da promijene situaciju u kojoj se nalaze je veća od straha i srama, pa skupe hrabrost i dođu. Divim se toj njihovoj hrabrosti i želji za promjenom. I spoznaji da je trebaju. Jedna moja klijentica mi je, dok je navodila razloge zbog kojih je došla na terapiju, rekla: "Imam dovoljnu dozu samosvijesti". Tako i ja svima nama želim dovoljnu dozu samosvijesti kako bismo u pravom trenutku odlučili i sebi rekli: "Ok, sad je vrijeme da krenem na psihološko savjetovanje/psihoterapiju".

Autorica: Jelena Medak, prof psihologije,gestalt psihoterapeut (u edukaciji). Radi u PB „Sv. Ivan“ i Psihološkom centru TESA. Za psihološko savjetovanje/psihoterapiju javiti se na broj: 0958822813