Potočarka

Dragušac ili potočarka (Nasturtium officinale), trajna vodena biljka koja raste u izvorima, potocima, rijekama i jarcima s čistom vodom, rasprostranjena je po čitavom svijetu. Stabljika ove biljke puzi ili raste uspravno i nosi različito izrezane, odnosno sastavljene listove. Bijeli cvjetovi se razvijaju od lipnja do listopada u rahlim cvatovima.

Čitava biljka, Herba Nasturtii, upotrebljava se i kao ljekovito sredstvo i kao hrana. Kao ljekovito sredstvo su je propisivali već staroegipatski liječnici. Ranije se upotrebljavala u svježem stanju i osušena kao antiskorbutik, antiskrofulozum, antineuralgik i kao sredstvo protiv groznice. Uživanje ove biljke u svježem stanju vrlo je zdravo. Sok vrijedi više od suhe biljke. Još i danas je u narodu poznato uzimanje svježih listova za čišćenje krvi, kao lijek protiv osipa i u bolestima bubrega i jetara. Uživa se i kao salata ili se uzima svježi sok. Općenito se drži da svježa biljka ili sok pospješuje tjelesne funkcije, pojačava mokrenje, liječi razne upale, jača želudac i čisti krv kod skorbuta, bolesti srca, gihta, reume, žutice, smetnji u optoku krvi. Danas se svježa biljka naročito preporuča kod avitaminoze. Esencija služi u homeopatiji kao sredstvo protiv groznice i kao antineuralgik, a u starim knjigama o djelovanju biljaka opisano je da oblozi listova potočarke dovode i do izbjeljivanja kože.

Danas su sastojci potočarke vrlo dobro poznati, tako da se ekstrakti iz biljke mogu iskoristiti na najbolji mogući način. Uz vrlo mnogo različitih spojeva, u drogi se nalazi i mnogo vitamina A i C, nešto vitamina D, veće količine rafanola, kalijevih soli glukoasturinsa i eteričnog ulja s najznačajnijom djelatnom tvari feniletil-lizotiocijanatom.

Način djelovanja potočarke u izbjeljivanju kože do danas nije u potpunosti razjašnjen, no postoji nekoliko mogućih modela objašnjenja. Prva teorija je da do izbjeljivanja dolazi zbog reduktivnog djelovanja vitamina C na pigmentne mrlje. Takva sposobnost izbjeljivanja vitamina C opširno je opisana u literaturi.

Druga teorija se zasniva na pretpostavci o kompetitivnoj blokadi tirozinaze. Postoji mogućnost blokade u prvom stupnju biokemijskih procesa stvaranja melanina, odnosno oksidacije tirozina u dihidroksifenilalanin pomoću izotiocijanata, koji je sastojak potočarke. Ovaj mehanizam poznat je npr. kod hidrokinona.

Treća teorija tvrdi da djelovanje kiseline vitamina A blokira prijenos melanosoma od melanocita na stanice epidermisa, što je već poznato, iako se o tome još uvijek vode brojne diskusije.