Povijest korištenja biljnih lijekova

Biljni lijekovi su najstarija terapija u svjetskoj povijesti. Datiraju od prije nekoliko desetaka tisuća godina iz drevne Kine, Indije i Egipta. Bilje je pronađeno u arheološkim istraživanjima u najstarijoj civilizaciji.

Mnogo kasnije, oko 400 godina prije Krista, Grci su počeli sistematizaciju medicinskih načela. Hipokrat, koji je prepoznat kao otac zapadne medicine, a liječnici koji su ga pratili u stopu, vjerovao je u četiri osnovne vrste tjelesnih tekućina i da se zdravlje održava njihovom pravilnom ravnotežom. Oslanjao se na bilje kao što je ružmarin, komorač i šafran, u suradnji s vježbom, masažom i drugim terapijama, a ne samo na tretiranje simptoma bolesti.

Rimski liječnici su znanje preuzeli od Grka. Prije nego što su rimski vojnici odlazili u borbu, liječnici su im mazali stopala uljem od češnjaka kako bi im ojačali imunološki sustav u slučaju ozljeda i osigurali brzo ozdravljenje. Jedan liječnik, Dioskorid, detaljno je popisao četiristo biljni lijekovi u svom djelu De Materia Medica.

Kako su Rimljani osvojili najviše na Bliskom istoku i u Europi, doveli su svoje liječnike, njihove medicinske rasprave, a i lijekove s njima. U vrijeme pada Rimskog Carstva, sustav liječenja biljem je čvrsto uspostavljen na čitavom kontinentu. Češnjak je bio prepoznat kao učinkoviti borac protiv prehlade i groznice, a za pepermint je bilo nadaleko poznato da potiče dobru probavu. Europljani su znali da bosiljak ublažavali grčeve i da peršin djeluje kao diuretik. Važnije od korištenja bilo koje biljke je ideja da biljke, uz pravilnu primjenu, mogu se koristiti za poticanje prirodnog mehanizma tijela za liječenje.

Ali, u srednjovjekovnom razdoblju, europska medicinska praksa je postala više agresivna i invazivna. Liječnici su se počeli oslanjati na emetike i purgative za liječenje većine bolesti, strategija koja je vjerojatno ubila više pacijenata nego im pomogla da ozdrave. Što je još gore, ti liječnici su počeli napadati lokalne iscjelitelje koji su koristili bilje. Povezali su ih s vješticama i željeli su ukloniti žene koje su bile upoznate s travama i iscjeljivanjem s njihove pozicije moći unutar sela.

Jedan liječnik iz petnaestog stoljeća, Paracelsus, je bio tako da je zgrožen stanjem medicinske prakse da je posvetio svoju karijeru prirodnoj biljnoj terapiji. On nije samo proučavao europske izvore, već se pobrinuo da upozna rad bliskoistočnih travara. Naučio je koje bilje može izliječiti bolesti, te je učio druge liječnike koja hrana i ljekovito bilje sadrže energiju koja bi mogla biti apsorbirana i iskorištena u tijelu. Paracelsus nije u svemu imao pravo. Vjerovao je da oblik biljke može odlučiti koji dio tijela se može izliječiti, ali on je bio snažan, uvjerljiv glas koji je vratio pozornost na biljne tretmane.

Od vremena Paracelsusa, europska medicina je postala bitka između holističke filozofije herbalizma i sve mehaniziranijeg pogleda na tijelu. I dok su Europljani počeli istraživati i kolonizirati, ovo bojište se proširilo na Sjevernu Ameriku, gdje su Indijanci koristili biljne lijekove stoljećima, ako ne i tisućljećima.

Do sredine dvadesetog stoljeća, biljni lijekovi su bili gotovo u potpunosti potisnuti od strane razvoja sintetičkih „čudotvornih lijekova". Znanstvenici su naučili kako izolirati aktivne sastojke bilja i patentirati ih kao lijekove poput morfija i aspirina. Farmaceutske tvrtke stekle su ogroman profit od prodaje svojih proizvoda i koristile su ga za financiranje medicinskih škola da nastave izbjegavati herbalizam.

Uskoro se bilje, iako izvor mnogih "legitimnih" lijekova, ismijavalo kao neučinkovito i neprovjereno. Nije teško razumjeti duboko nepovjerenje koje postoji između farmaceutskih tvrtki i mnogih prirodnih liječnika i praktičara.

Mi smo odrasli kao previše upoznati sa zapadnom medicinom i pristupu bolesti, koja gleda na tijelo kao na stroj s dijelovima. Simptomi bolesti, umor, kašalj, zatvor, su tretirani lijekovima ili postupcima, a uzrok, koji često leži u današnjem stilu života, se ignorira.

Od dana Hipokrata, zapadni herbalizam je preuzeo radikalno drugačiji pristup. Iako više ne vjerujemo u Hipokratovu teoriju tjelesnih tekućina, ravnoteža, izgradnja i zaštita prirodnog sustava još uvijek žive. Bolestima, kao što je gripa koja pogađa tako mnogo nas iznova i iznova, možemo se uspješno oduprijeti. I dok nas bolest može pogoditi s vremena na vrijeme, mnoge biljke u prirodi mogu liječiti uzrok bolesti, bitni dio sprečavanja ponavljanja.

Imajte na umu da se 80 posto svjetske populacije oslanja na biljke kao na primarni oblik medicine. Mnoge kulture koriste biljnu terapije kao prvu liniju za liječenja za bolesti. Na primjer, u bolnicama u Kini, liječnici su specijalizirani za biljnu medicinu za sve različite kategorije bolesti (kardiologija, dermatologija, itd.). Većina liječnika u Njemačkoj koristi biljnu terapiju. Liječnici sve više postaju obrazovani i spremni su preporučiti ove tretmane svojim pacijentima.