Dječji strahovi - dio odrastanja, ali i znak poremećaja

Reakcije u strahu

U stanjima straha osoba se nesvjesno i svjesno pokušava na neki način obraniti od prijetećeg objekta, tj. riješiti se straha, pa mobilizira obrambene mehanizme tijela i psihe. Srce počinje jače i brže udarati, krvni se tlak povisi, zjenice se prošire, koža je hladna, a dlake nakostriješene, mišići postaju napeti, disanje se produbi, usta postaju suha, pažnja se znatno izoštri i intenzivno se traži rješenje... Ukratko, osoba je spremna na bijeg i/ili borbu.

U stanjima anksioznosti, tj. kad nam objekt straha nije jasan, organizam se isto ili slično ponaša. Dijete se ponaša kao i odrasla osoba, ali ipak postoje neke razlike, osobito u male djece. Malo će dijete u situacijama straha biti sklonije reagirati općom zakočenošću. Ili će vjerojatno bježati i vrištati, a neće se suprotstavljati izvoru straha, jer dječji ego sa svojim obranama preslab je u odnosu na stvarne i imaginarne prijetnje. U djece redovito nalazimo tzv. razvojne strahove koji su normalna pojava i koji se pojavljuju, mijenjaju i spontano nestaju kako prelaze iz jedne razvojne faze u drugu. Takvi strahovi najčešće ne zahtijevaju stručnu pomoć. No, postoje i tzv. neurotski strahovi koji nisu uobičajen izraz dječjeg razvoja nego su posljedica slabosti u odnosu roditelji - dijete. Oni najčešće ne prolaze spontano i često je potrebna stručna pomoć.