Dokazana neurološka osnova mucanja

Rasvijetliti model aktivnosti mozga

Ni danas nema spoznaja o tome što točno izaziva mucanje, no vodeći svjetski kliničari napravili su velik pomak u otkrivanju popratnih čimbenika koji djeluju na mucanje i na njegovu terapiju. Osoba koja muca stoga se može nadati da se ipak mnogo može postići u terapiji, bilo da je riječ o govornom ili psihološkom aspektu.

Istraživanjem promjena postignutih kod osoba koje mucaju tijekom terapije, razvijale su se nove tehnike, a terapijski programi postajali su sve učinkovitiji. Ostao je, međutim, problem određivanja korijena mucanja.

Tijekom istraživanja, koje je trajalo 12 mjeseci, željelo se rasvijetliti model aktivnosti mozga kod osoba koje mucaju, tj. odgovoriti na to kako oni doživljavaju terapiju kroz intenzivan bihevioralni tretman (promjena često negativističkog stava prema cjelokupnoj terapijskoj tehnici). Na početku je obavljeno inicijalno PET skeniranje (skeniranje mozga) kako bi se usporedio uzorak aktivnosti mozga u osoba koje mucaju i onih koje ne mucaju, s tim da su se bilježile promjene aktivnosti mozga tijekom i nakon što su osobe koje mucaju završile s terapijom. PET skeniranjem se zapravo dobiva određena neurološka slika koja pridonosi upoznavanju prirode ljudskoga neurološkog sustava i njegove organizacije. Stručnjaci tako mogu mjeriti krvni tlak i ostale fiziološke promjene u mozgu tijekom spontanih radnji ili određenog zadatka što ga osobe koje mucaju izvode.

Zahvaljujući istraživanju došlo se do spoznaje da odrasle osobe koje mucaju imaju model atipične aktivacije u mozgu kada šapuću ili glasno iščitavaju riječi. Vrlo je zanimljivo da osobe koje mucaju, a ne sudjeluju u procesu terapije mucanja, pokazuju povećanu aktivnost lijeve i desne hemisfere mozga u odnosu na osobe koje ne mucaju. Povećana aktivnost u obje hemisfere zapravo se odražava na to kako osobe koje mucaju procesuiraju govor, koji je napetiji, s većim naporom i bez automatizma.

Kako je vrijeme odmicalo, istraživanje se pojačavalo dodatnim pra-ćenjem. Iako su terapijski zahtjevi bili prilično naporni, govor je vremenom bivao tečniji. Nakon godinu dana inicijalnog tretmana, PET skeniranjem utvrđena je smanjena aktivnost u mozgu, što je, prema riječima stručnjaka, bilo uvjetovano vrlo rigoroznom vježbom, kontrolom i razvijanjem vještina potrebnih za tečan govor. Intenzivan tretman, popraćen bihevioralnim tehnikama, vježbama te velikim trudom i naporom, rezultirao je time da se kod osoba koje mucaju dobio automatiziran i tečan govor s manje napetosti.