Kada kod logopeda

Na što treba paziti

Tijekom prve dvije godine treba poticati dijete na izgovaranje samoglasnika i na kombinaciju suglasnika i samoglasnika u govoru (ma-ma, ta-ta, ba-ba, pa-pa...). Djeci od druge do četvrte godine treba se obraćati jasnim i jednostavnim rečenicama, ali i nadograđivati i proširivati ono što su rekla (Idemo baki. Da, idemo baki.). Važno je proširivati im postupno rječnik i dati im mogućnost da što više prepričavaju događaje toga ili protekloga dana. Tako i roditelji mogu utjecati na postupan razvoj govora svoga djeteta. Što se tiče izgovora, djeca u dobi između tri i tri i pol godine moraju ispravno izgovarati glasove p, b, t, d, k, g, m, n,j, f, v, h, l, a, e, i, o, u, dok se glasovi s, z, c, š, ž, č, ć, dž, đ, r, lj i nj mogu tolerirati najdulje do pete godine.

Ako kod djeteta primijetite neka druga odstupanja u govoru, kao što su mucanje ili brzopletost, treba što ranije intervenirati. Ako je dijete premalo za terapiju, barem ćete dobiti logopedski savjet kako se postaviti i reagirati. Mnogi roditelji često upozoravaju dijete: "Ne mucaj!", "Kako to govoriš?", što je potpuno neispravno. Terapija mucanja vrlo je delikatna te je potrebna dobra i zdrava komunikacija između logopeda i roditelja. Već se u dobi od tri godine može potražiti pomoć logopeda koji će procijeniti je li dijete spremno za terapiju ili je potrebno samo savjetovati roditelje.

Ako vaše dijete do polaska u školu nema govornih teškoća, ali odgojiteljice u vrtiću primijete da pogrešno drži olovku ili ne može povezati skupinu glasova u riječ i isto tako rastaviti riječ na glasove (npr. umjesto T-A-T-A kaže KAPA, umjestop M-A-M-A kaže STOL), potrebno je što prije reagirati i uključiti dijete u terapiju. Jer iz takvih teškoća proizlaze teškoće u čitanju i pisanju te disleksija i disgrafija. Tada se počinje raditi na glasovno-slogovnoj terapiji kao predvježbama vještine čitanja i pisanja. Dijete počinje percipirati inicijalni i finalni glas u riječi, nakon toga osvješćuje glasove unutar same riječi, i naposljetku počinje povezivati glasove u slogove te slogove u riječ. Vrlo je važno u predškolca ispitati orijentaciju u prostoru, odnose lijevo-desno u odnosu na sebe i druge, vidjeti postoji li jezična slabost u govoru, tj. čuti dijete kako i na koji način se izražava i koliki mu je vokabular. Dijete u toj dobi treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu i da ima isto značenje, i treba razumjeti pisanu poruku.

Ako dijete s teškoćama krene u prvi razred, one vremenom postaju sve vidljivije. Naime, u početku kada počinje usvajati vještinu čitanja najčešće nastaju smetnje zbog nedovoljno učvršćene veze slovo-glas, prisutne su teškoće u glasovnoj analizi i sintezi, a i u nedovoljno razvijenoj vizualno-motornoj percepciji.