Kako preživjeti pubertet?

Ovo pitanje sve češće čujem. Ne postavljaju ga samo mame, tate, bake, tete i stričevi. Pitanje postavljaju i sama djeca koja se nalaze na putu odrastanja.

Pubertet je vjerojatno najzanimljiviji, najintenzivniji, ali i najizazovniji period života. A taj izazov se odnosi na sve one koji su uključeni u razvoj mlade osobe.

Nekada ranije život je općenito bio puno jednostavniji. Utjecaj obitelji je bio najznačajniji faktor odgoja. Postojale su društvene vrijednosti koje je većina ljudi podržavala: poštenje, povjerenje, poštovanje, lijepo i pristojno ponašanje, te pojam zajedništva. U takvom okruženju nije bilo toliko teško odrastati i nositi se s promjenama koje su uzrokovali hormoni.

Danas su nam sasvim druga pravila igre svima zakomplicirala život. Mladi su gotovo cijelo vrijeme izloženi utjecajima medija, njihov um neselektivno upija servirani korisni, ali i štetni sadržaj.

Nikako ne možemo zaustaviti i vratiti vrijeme. Tehnološki napredak s jedne strane omogućio je globalnu povezanost, kakva je bila nezamisliva unazad samo 20 godina. S druge strane, zbog istog razloga dogodila se i otuđenost.

Današnji mladi ljudi unatoč svim sredstvima komunikacije, nemaju onaj osjećaj stabilnosti, sigurnosti i zaštićenosti. Povezanost je svedena na dodir (touch). Ironično, zar ne? Jer povezanost je zapravo pojam koji podrazumijeva pažljivo građen odnos, gdje je naglašen osjećaj povjerenja, poštovanja i sigurnosti. Zato ne možemo mlade mirno prepuštati utjecajima koje nameću mediji.

Roditelji trebaju s djecom razvijati takav odnos, u kojem će razgovor o svakoj temi biti omogućen, bez tabua. Naravno da će biti nelagode. Nelagodno se osjećaju i roditelji i djeca. Ali taj osjećaj treba nadjačati osjećaj odgovornosti. Jer roditelj je odgovoran za sve što se događa njegovom djetetu. Ako roditelj ne osigura svoju ulogu odgovornog odgojitelja, njegovu ulogu će preuzeti netko drugi, s razlikom u odnosu na odgovornost.

Želimo li imati uvid u sadržaj koji našu djecu zanima, moramo se i mi za njega zanimati za, te o tome s njima diskutirati. Iako se često čini da mladi drže jedino do mišljenja svojih vršnjaka, ono što im roditelji govore ostat će im kao važna napomena. Napomena da trebaju birati što je za njih dobro. Dogodit će se neka zbunjujuća situacija, oni će biti u iskušenju, ali sjetit će - imaju mogućnost izbora.

Korisno je da se roditelji međusobno druže, razmjenjuju informacije, mišljenja i ideje. Dijete treba osjećati kako se o njemu vodi briga, a pri tome roditelj treba znati granice preko kojih ne treba ići. To znači da treba poštovati intimu djeteta.

Postoje situacije gdje je već zavladala otuđenost roditelja i djece. Gdje su se već dogodili problemi sa alkoholom, drogom, kriminalom, neplaniranom maloljetničkom trudnoćom... Niti tada roditelj ne smije odustati.

Roditelj treba biti tu za svoje dijete u svakoj mogućoj zamislivoj i nezamislivoj situaciji. Jer ako se dogodilo nešto roditelju neprihvatljivo, to se dogodilo jer se njegovom djetetu približio netko od većeg utjecaja, nego što je roditeljevo. A nikakve isprike neće lišiti roditelja njegove odgovornosti.

Nemam vremena, umoran sam, krivo je društvo, kriva je televizija i Internet... To su isprike koje ne umanjuju nastalu štetu. A šteta koliko god bila velika, može biti još i veća, ukoliko se smjesta ne promjeni stav!