Koliko smo nježni?

Svakodnevica pretrpana obvezama, nedostatak vremena, ali i stres kojemu smo izloženi najčešći su razlozi što nismo dovoljno nježni prema našim najdražima.  Rijetko uspijevamo odvojiti vrijeme za iskren razgovor s njima i tome se posvećujemo samo onda kada se pojavi neki problem - pokazalo je istraživanje brenda "Milka" - "Koliko smo nježni", provedeno ovih dana u Hrvatskoj. 

Nedostatak vremena za najbliže može biti zaista ozbiljan problem ako su djeca ta za koje nemamo vremena, a to je sve češće slučaj zbog suvremenog načina života koji vodimo.

Roditelji su pod stalnim stresom jer uvijek imaju manjak vremena za sve obveze koje treba obaviti tijekom dana. Posao, domaćinstvo, vrtić, škola, kupovina, spremanje večere... S druge strane, u suvremenoj obitelji, i djeca imaju sličan tempo - škola, trening, engleski jezik, prijatelji... Postavlja se pitanje kada se onda roditelji i djeca viđaju?  Znaju li roditelji što se događa u glavi djeteta? Imaju li vremena otkriti?

Roditelji imaju najbolje namjere. Trude se koliko maksimalno mogu djetetu pružiti ono što misle da mu je najpotrebnije. I ako mu ne mogu osigurati predstavu u vrtiću, engleski jezik, odlazak na zimovanje s prijateljima iz škole, osjećaju se kao da su podbacili. Zatim još napornije rade kako bi više zaradili i svojem djetetu pružili ono što drugi pružaju svojoj djeci.   

Ali to je zamka. Mnogi od njih toliko su zauzeti da gube jasan osjećaj gdje je djetetovo mjesto u njihovom životu. Želeći od djece stvoriti pametne, uspješne, samostalne mlade ljude, može se dogoditi da ispunjavaju njihov život aktivnostima koje su, bez sumnje, korisne za njihov razvoj i obrazovanje - kao što su sport, glazbeno obrazovanje ili strani jezici. Ali to vrijeme zapravo nije vrijeme koje provode s djetetom, više je vrijeme uz dijete. A  velika je razlika između toga. Treba razmisliti - je li nam važnije da dijete govori tri strana jezika ili da čujemo kako se osjeća i da uživamo u zajedničkim trenutcima?

U prvom slučaju roditelji su tu, ali nisu TU za njih. Ne mogu čuti kako se dijete osjeća, što misli, ima li problem, kako ga rješava, srami li se nečega, je li se razočaralo, što je sanjalo, itd. A djeci je to najvažnije. Ako ga ne "čujete",  povući će se u sebe i više se nikad neće "otvoriti".

Drugi problem nastaje kad se djeca u pubertetu žele osamostaliti. Tada, naizgled nemaju vremena za roditelje od obveza i druženja. Suprotstavljaju se roditeljima, izgleda kao da ih oni uopće ne zanimaju. Ali to je varka. I u toj dobi potrebna im je nježnost i pažnja, razumijevanje. Čak i fizički dodir, zagrljaj, milovanje. Ali diskretno, ne pred drugima, da se ne srame.

Topao odnos, pun ljubavi i nježnosti ne može se razviti za pet minuta usputnog čavrljanja. Da bi upoznali dijete u potpunosti i da bi komunikacija postala kvalitetna potrebno je izdvojiti vrijeme. Svakodnevna zajednička igra od tridesetak minuta, isključen televizor, uključena telefonska sekretarica - prvi su koraci. Zajedničko uživanje u posjeti zoološkom vrtu, kinu, odlazak na izlet, u park, na utakmicu - ne stoji ni mnogo novca ni vremena, a djetetu će značiti sve - jer ste tada samo njegovi. Usudite se biti aktivan sudionik i pravi partner u igri djetetu -  kada lutkice "piju čaj" budite i vi jedan od gostiju. Vozite autiće u utrci. Više slušajte i pratite dijete. Ako želi po stoti put da mu čitate istu priču, učinite to.

Opustite se i nemojte unaprijed imati određena očekivanja o tome što bi dijete trebalo raditi ili govoriti. Dopustite da vas dijete podsjeti na dijete u vama, koje je odavno nestalo u šumi odrastanja. I nervoznog, naizgled nezainteresiranog pubertetliju pitajte kako je, treba li nešto. Čavrljajte spontano s djetetom, našalite se, zadirkujte ga, dajte mu neki smiješan nadimak. Ne mora svaki razgovor biti ozbiljan i povjerljiv. I nemojte slijepo vjerovati što psiholozi i drugi stručnjaci govore. Ipak je to vaše dijete, vi ga najbolje poznajete. Vjerujte i svojim instinktima.

Četiri znaka da je djetetu potrebna pažnja

Svako dijete kojemu nedostaje prava pažnja od strane roditelja pokazat će to na određeni način. Ne treba odgovarati kaznom, već nježnošću i pažnjom:

• Dijete je često neposlušno - možda se osjeća ignoriranim.
• Teško se privikava na novine - vrtić, školu, prelazak u svoj krevet ili sobu.
• Plačljivo je ili se ne može odvojiti od roditelja. To može ukazivati na njegovu nesigurnost.
• Često je agresivno - udara, vrišti i pokazuje druge znakove bijesa. Kroz igre pretvaranja ili razgovor može naučiti da postoje i prikladniji načini za izražavanje ljutnje.