Mali - veliki agresivac

Utvrditi uzrok i reagirati na pravi način

Najvažnije je utvrditi uzrok agresivna ponašanja djeteta i, ako je moguće, ukloniti ga. Primjerice, ako roditelji zlostavljaju dijete, treba prije svega djelovati na njih. Promjenom ponašanja roditelja promijenit će se i djetetovo ponašanje.

U djece u prvoj godini života "agresivno" reagiranje najčešće je identično s nezadovoljenim primarnim potrebama, pa dijete postaje pretjerano ekscitirano. Važno je shvatiti da tako malo dijete ne treba samo jesti, piti, spavati, grijati se i biti čisto, nego ima i potrebu za privrženošću jednoj stalnoj osobi, najčešće majci, s kojom izmjenjuje nježnosti. Kroz blizak odnos majka će biti u stanju na pravi način prepoznati koja je od djetetovih potreba aktualna i kako je najbolje zadovoljiti.

Tijekom daljnjeg razvoja (od godinu i pol naviše) dijete "agresivnost" počinje izražavati zadržavanjem i otpuštanjem stolice na neprimjerenome mjestu. Važno je da se roditelji zbog toga ne uzbuđuju previše, nego da to više-manje mirno podnose, a pohvaljuju pražnjenje na odgovarajućem mjestu. Slično je i s kontrolom mokrenja, samo treba znati da je produljeno noćno mokrenje (djeca starija od pet godina) često znak određenih fizioloških nezrelosti mokraćnog mjehura.

Što dijete više raste, postaje svjesnije svojih agresivnih nastojanja, ali i roditeljskih reakcija na njih. Dijete počinje izgrađivati određene dijelove ličnosti, poznatije kao nad-ja ili super-ego. Nad-ja će djelovati kao internalizirani kontrolirajući roditelj i dijete će se primjerno ponašati i onda kad roditelja nema u blizini. Neka djeca, unatoč tome što su odrastala uz oba roditelja, imaju velikih problema sa svojom agresijom.

Ono što svatko može učiniti kad primijeti da se dijete agresivno ponaša jest da mu jasno postavi granice do kojih u aktualnoj situaciji smije ići. Većina agresivne djece nema razvijen osjećaj za granice. No, nema opravdanja za to da dijete tuče drugu djecu, odrasle i životinje, nema opravdanja ako uništava stvari, ako koristi prostačke izraze, prijetnje, ucjene i slično, ako sebi želi učiniti neko zlo. Ako dijete radi i jednu od navedenih stvari, treba odmah reagirati jasno, glasno i dovoljno čvrsto da dijete stekne dojam kako nam je jako stalo da se njegovo ponašanje promijeni, odnosno da se vrati u društveno prihvatljive granice. Pritom će dijete često pokušavati provjeriti našu odlučnost provocirajući na ovaj ili onaj način, no naš bi stav trebao ostati čvrst i odlučan. U težim slučajevima katkad ćemo biti prisiljeni pozvati pomoć i/ili primijeniti neki oblik fizičke prisile. U takvim situacijama dijete treba shvatiti tko je autoritet. Nakon toga će se vjerojatno držati uvrijeđenim i slično, ali u dubini duše bit će nam zahvalno jer smo mu pomogli ovladati nagonskim dijelom svoje ličnosti koji je izvan njegove kontrole i stoga mu donosi anksioznost i strah.

Iza ovih čvrstih, odlučnih postupaka treba se nazirati stav da nam je stalo do djeteta i da to radimo iz ljubavi, a ne iz potrebe da nekoga pobijedimo ili kaznimo. Jer ono što pomaže nisu samo zabrana i kazna nego to što su ti postupci izraz naše iskrene brige i ljubavi prema djetetu. U male djece možemo, osim eksplicitnih zabrana, koristiti i diskretno skretanje njihove pažnje od destruktivna ponašanja prema konstruktivnim sadržajima, odnosno rješenjima u danoj situaciji, kao što je igra, slikovnice, odlazak na neko drugo mjesto, pokazivanja nekog prizora u okolici i slično.

Dijete ne bi smjelo steći dojam da svojim agresivnim ponašanjem može nešto postići u životu nego prije svega svojim trudom, umijećem i brigom za sebe i svoje bližnje, kao i za sva druga živa bića. Takav stav u odgoju treba proširivati i na stvari, zaštitu prirode, uvažavanje tuđeg mišljenja, vjerovanja, osjećaja. Djecu sklonu agresivnu reagiranju preporučljivo je uključiti u sportske klubove, gdje svoju agresiju, uz pomoć trenera, mogu sublimirati kroz natjecanje. Trener je u sportskome klubu pozitivan autoritet (barem bi tako trebalo biti), s kojim se djeca rado identificiraju ispravljajući nedostatke obiteljskih autoriteta. U školi je tjelesni odgoj, kao i svaka druga mogućnost fizičkoga kretanja, sigurnosni ventil koji smanjuje tenzije među učenicima, a time i potencijalne agresivne ispade. Ako, pak, djetetovo agresivno ponašanje proizlazi iz neke druge, tjelesne ili psihičke bolesti, treba ga pregledati dječji psihijatar i neuropedijatar, možda ga uputiti na kranijalnu obradu (glava) te, vjerojatno, u tretman uključiti i lijekove.