Od plačljivca do brbljavca

Razvoj govora

Slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija pa blago zakašnjenje nije neobičn.

Govor je oduvijek privlačio veliko zanimanje mnogih znanstvenika. U promatranju napredovanja djeteta razvoj govora ima izuzetno veliko značenje. Da bi se govor mogao razviti moraju biti ispunjeni i neki osnovni biološki, sociološki i psihološki uvjeti. Odmah nakon rođenja dijete se vokalno sporazumijeva s okolinom.

Plač je prvo vokalno izražavanje neugodnih osjećaja djeteta, čije značenje najbolje razumije majka, ali i drugi okolni ljudi. Iako vokalno izražavanje djeteta plačem, gukanjem i govorom počinje tek nakon rođenja, svi organi i mehanizmi koji sudjeluju u vokalnom izražavanju završe svoj razvoj uglavnom za vrijeme fetalnog života. Prvom se plaču djeteta pripisuju različita značenja. Mnogi ocjenjuju da je prvi plač djeteta fiziološka reakcija na naglu promjenu uvjeta života te mu mnogi pridaju emocionalno ili čak intelektualno značenje. Već novorođenče varijacijama u intonaciji svoga glasa izražava glad, bol ili ugodno raspoloženje te u toj dobi u glasovnoj produkciji dominira plač.

Tijekom 1. mjeseca nakon rođenja u djeteta se mogu pojaviti prvi neartikulirani glasovni pokušaji. U 2. mjesecu dijete nejasno izgovara neke samoglasnike (a, e, o), a u 3. mjesecu i neke suglasnike (m, p, b, t). To je tzv. spontana vokalizacija koja je često provocirana od blizine same majke. Poslije toga dijete upotrebljava sve veći broj nejasno izgovorenih suglasnika, koje često kombinira s nejasno izgovorenim samoglasnicima pa tada kažemo da dijete guče. Zanimljivo je da ovi glasovi čine osnovu za određene i specifične glasove koji su kasnije potrebni u formiranju glasova bilo kojeg jezika, jer je gukanje u prvim mjesecima jednako u sve djece svijeta. Oni glasovi koje ne upotrebljava okolina u kojoj dijete živi, postupno nestaju iz gukanja što bitno utječe na kasniji razvoj govora. U 6. mjesecu nakon rođenja, gukanje postupno prelazi u izgovaranje slogova koji imaju određenu povezanost s materinjim jezikom. Poslije toga, obično u 8. ili 9. mjesecu, dijete često ponavlja neke slogove. Ti slogovi odgovaraju često pojedinim riječima u materinjem jeziku, npr. ma + ma, ta + ta, pa + pa, ba + ba i sl. Takvim prvi put izgovorenim "riječima" roditelji i okolina često pridaju određeno značenje. U toj dobi dojenče reagira na zabranu "ne" i poziv po imenu.

S izgovorom prve riječi završava se prefonetično i prijegovorno razdoblje u razvoju djeteta. Tada počinje razdoblje razvoja pravoga govora u vokalnom sporazumijevanju djeteta. U razvoju pravoga govora imitacija je važan čimbenik. Dijete potkraj prve godine života imitira ne samo riječi koje čuje od okoline, nego imitira i naglašavanje riječi i ritam govora, što je od velikog značenja u formiranju određenog jezika. Pri kraju ovog razdoblja, kada dijete počinje razumijevati neke riječi iz okoline, javlja se osiromašenje u glasovnoj produkciji.

Oko 9. mjeseca dojenče formira dvostruke slogove koji još nemaju značenja, ono oponaša, intonira i igra se skrivača krijući se iza manjeg predmeta. Razumijevanje govora progresivno raste od 10. mjeseca života. Dojenče tada brblja radi vlastite zabave. S 11. mjeseci razvija spone između osoba, predmeta i situacija s određenom riječi. Na pitanje gdje je mama (tata), traži roditelja ako se on nalazi u neposrednoj blizini te maše ručicom na nalog (pa - pa).

Prve riječi koje dijete izgovara duplicirani su slogovi. Budući da je djetetovo slušanje tada još prilično neprecizno, prve riječi ne moraju podsjećati na riječ koju dijete pokušava izgovoriti. Ako majka pažljivo sluša neke slogove poput bo - bo, to - to ili jo - jo, vrlo brzo može zaključiti da se oni odnose na vodu, stolicu ili balon. Tada dolazimo do igre skrivanja s tom igračkom ili predmetom, gdje se "dječja" riječ može ponoviti uz pravu riječ (npr. nema jo - jo, nema balona, ili evo tu je bo - bo, evo tu je voda ili tu je to - to, tu je stolica). Takvim ponavljanjem u igri, tijekom svakodnevnih radnji povećava se raspon slušnog pamćenja i potiče se razvoj značenja riječi. Tako je isto i s komunikacijskim gestama koje su također vrlo važan čimbenik govornog razvoja.

Mnoge svakodnevne aktivnosti dobro je popratiti i riječju i gestom, kao npr. "tiho" - stavljamo prst na usta, "nema više" - slijeganje ramenima, ili traženje i pružanje nečeg koje je povezano uz stiskanje i zatvaranje šake, a simbolizira "daj" i "evo".