Razvoj seksualnosti u djeteta do školske dobi

Nježnost od rođenja

Po Freudu, polaganje temelja spolnog života i spolnih tegoba seže unatrag do djetinjstva, osobito do dobi od 2. do 5. godine, a prve pojavnosti dječje seksualnosti počinju još u najranijoj dječjoj dobi. Kritičari Freuda opravdano odvajaju seksualno kao širi pojam, koji je dio cjelokupne ličnosti, od genitalnog. Seksualnost nije samo biološka kategorija (seksualni nagon), već i socijalna (održanje ljudske vrste), i psihološka (osjećajna, duševna komponenta). Seksualnost se ne može dijeliti na genitalnu i psihološku, tj. na interseksualnu i interpersonalnu, ona je jedinstvena. U kasnijoj fazi znanstvenog razvoja seksualnosti javlja se seksualna revolucija. Ona je aktualizirala pitanje seksualnog odgoja, ali ga je svela na spolno informiranje. Neadekvatni rezultati postupno su opovrgnuli shvaćanje da je seksualno informiranje bit seksualnog odgoja; ono zanemaruje etičke kriterije odgoja za međusobno razumijevanje. Jer, nije jedina svrha osobni spolni užitak, već i poštovanje partnera, što prirodniji i ljudskiji odnosi između žena i muškaraca.

Pri pristupu djetetu valja upamtiti da dijete nije odrastao čovjek u malome, ono na svoj specifičan način doživljava svijet i reagira na pojave oko sebe. Dijete gleda svijet svojim očima, a ne očima odrasla čovjeka. Ako se to ne zna, ili ne prihvaća, nastaju nesporazumi ili konfliktne situacije, s posljedicama u odrasloj dobi.

Nositelj seksualnog odgoja do školske dobi prvenstveno je roditelj; njemu je dopuna vrtić, a u školskoj dobi škola. Prve spoznaje dijete stječe proučavanjem svoje okoline, doma i roditelja. Odnos između oca i majke jedna je od bitnih početnih stepenica izgradnje vlastitih modela i načela ponašanja. Poremećaj tih odnosa jedan je od bitnih uzroka seksualnih konflikata u odrasloj dobi. Osjećaji i osjećajne vrednote najtrajnije se fiksiraju u obitelji, u utočištu svog doma; na roditeljima je prvo mjesto u formiranju ličnosti. No, utjecaj roditelja često je nedovoljan ili je konzervativan. Hoće li djeca na kraju razvojnog puta postati zdravi, samostalni i u okruženju odani odrasli pojedinci, potpuno zavisi od njihova početnog razvoja. Odgoj počinje u obitelji; odgojno djelovanje obitelji najučinkovitije je u procesu razvoja predškolskog djeteta. Ako su moralni kriteriji i pogledi obitelji dobri, prihvatit će ih i dijete, a ako su loši - i njih će prihvatiti. Malo dijete promatra, prihvaća i oponaša međusobne odnose roditelja i drugih članova obitelji. Poslije se tom djelovanju pridružuju i drugi utjecaji, napose utjecaj vrtića, a kasnije škole i društva. Njihov je utjecaj sve značajniji zbog uobičajene zaposlenosti oba roditelja, što vremenski ograničava roditeljski utjecaj i uzor. U prvom razdoblju života obitelj je, ipak, najpogodnija sredina i uzor za razvijanje moralnih osobina: djeca promatraju, prihvaćaju i oponašaju roditelje, njihova radna i moralna načela, njihov bračni život, njihove intimne odnose. Primljeni utisci osnove su za razvitak zdravih moralnih odnosa u budućnosti. Razvoj djeteta povezan je s oponašanjem; treba za sve pružiti vlastiti primjer. Dijete mora vidjeti prirodne i ljudske odnose i među roditeljima, i u vrtiću, treba mu pružiti i omogućiti ugodnu ljubav, pozitivnu klimu u obitelji, ali i u vrtiću. Primjeri i običaji ljudi koji okružuju dijete temelj su odgoja ako su istiniti, ako nisu lažni i prijetvorni.

Ljudi su podijeljeni u dva različita spola: oni se zato uzajamno privlače i nagonski teže jedan drugome, a u isto su vrijeme jedan drugome strani. Zato je uvijek potrebno uzajamno prilagođavanje spolova. Obitelj treba uzgajati u djetetu osjećaj za druge ljude, prilagodljivost, ali može uzgajati i odbojnost, netrepeljivost, nesposobnost za osjećajno predavanje sebe drugom čovjeku. Humani odnos među spolovima ne pretpostavlja jednakost među spolovima, jer je postojanje različitih spolova biološka i konstitucijska činjenica. Humani odnos među spolovima zahtijeva ravnopravan odnos među njima, poštovanje tih razlika, a ne iskorištavanje u smislu potčinjavanja jednog spola drugome.

Najbolji su seksualni odgajatelji seksualno sretni i zadovoljni roditelji. Tko se u djetinjstvu nije zagrijao roditeljskom ljubavlju, u životu često ima različite emocionalne probleme i ne zna usrećiti druge ljude. U najranijem djetinjstvu majka je najvažniji odgajatelj. Djeca bez majčine nježnosti u kasnijem životu teško uspostavljaju socijalne kontakte, slabijeg su morala, nesigurna. Otac ima sve važniju ulogu već od kraja prve godine, kad se smanjuje prvotno uska biološka veza s majkom. Lik oca od tada ima važnu ulogu u razvoju spolnih uloga i identifikacije. Nevješt stav roditelja i odgajatelja, prijetnje, kazne i manjkava seksualna poduka, mogu dovesti do konflikata. Buduća seksualnost sadašnjeg djeteta postat će animalna, ne humana, ako su roditeljski odnosi ograničeni na genitalnost i razmnožavanje, ako nisu oplemenjeni etičkim, psihološkim i društvenim aspektima odnosa među spolovima.