Sindrom iznenadne dojenačke smrti

U dječjoj dobi postoji nažalost jedno dramatično stanje koje svakodnevno plaši roditelje dojenčadi (djece u dobi do navršenog 12. mjeseca života). To stanje je sindrom iznenadne dojenačke smrti ili u narodu zvano smrt u kolijevci. Najčešće roditelji jednostavno zateknu svoje dijete mrtvo u krevetu.

Zbog sindroma iznenadne dojenačke smrti SIDS, roditelji diljem svijeta sa zabrinutošću iščekuju da njihovo dijete preraste kritičnu prvu godinu života. Usporedno, znanstvenici nastoje proniknuti u uzroke i stanja koja dovode do SIDS-a. Naime, SIDS označuje nenajavljenu i neočekivanu smrt dojenčeta koje je do tada bilo zdravo. Postoje i neka prethodna stanja za koja se zna da povećavaju rizik za pojavu SIDS-a, npr. u nedonoščadi (djece rođene s manje od 37. tjedana trudnoće) ili u djece niske porođajne mase (ispod 2 500 g). Učestalost SIDS-a je različita u pojedinim državama i prosječna je oko 0,5%. Važno je spomenuti da se posljednjih godina učestalost SIDS-a u razvijenim zemljama smanjuje zbog preventivnog informiranja roditelja o načinima njegova izbjegavanja.

SIDS se iznimno pojavljuje u novorođenčadi (djece do 28. dana života), a najveća mu je učestalost između 2. i 4. mjeseca života. Poslije njegova pojavnost postupno opada. Ipak je SIDS najčešći uzrok smrti dojenčadi nakon novorođenačkog razdoblja i češći je u muške djece i u zimskim mjesecima.

SIDS se očituje tako što roditelji dijete, u krevetu ili čak u dječjim kolicima za vrijeme šetnje, dok je za očekivati da spava, jednostavno zateknu mrtvoga. Takvu sudbinu nitko ne očekuje, utoliko više što je dijete prethodno bilo zdravo pa je neočekivana smrt djeteta time još strašnija. Zato, uvjet za postavljanje dijagnoze SIDS-a i jest taj da je riječ o djetetu koje nije neposredno prethodno akutno bolovalo. Drugi uvjet za dijagnozu SIDS-a jest da je učinjena potpuna obdukcija pregled mrtvog tijela i da nije nađena teža bolest kao mogući uzrok smrti.

Uloga liječnika tada se sastoji uglavnom od toga da pokuša saznati je li dijete prethodno ozbiljno bolovalo i, ako je prethodno bilo zdravo, to govori u prilog SIDS-u. Tada liječniku predstoje teški razgovori s roditeljima kojima treba objasniti da nitko, pa ni oni sami nisu krivi za smrt svog djeteta. Upravo se roditelji djece umrle od SIDS-a samoooptužuju ili optužuju druge za smrt svog djeteta i liječnik ih treba razuvjeriti u takvom razmišljanju i pružiti im potporu koja im je u tom razdoblju nužna.

Budući da uzrok smrtni nije poznat, zanimanje znanstvenika bilo je usmjereno prema tzv. rizičnim čimbenicima stanjima i laboratorijskim rezultatima koji se češće nalaze u bolesnika premda naizgled nemaju uzročne veze. Davno se spoznalo da je većina žrtava nađena u krevetu u potrbušnom položaju, kako su bile i stavljene spavati. Stoga je povedena inicijativa da se djeca stavljaju spavati u položaju na leđima. Praćenjem učinaka te inicijative vidjelo se da je ona u različitim zemljama dovela do smanjenja učestalosti SIDS-a. Daljnja istraživanja pokazala su da spavanje u bočnom položaju nije dovoljno sigurno jer se djeca lako mogu okrenuti u potpuni potrbušni položaj pa se preporučuje spavanje isključivo na leđima. U toj je situaciji nešto češća pojava zaležanog zatiljka, a to se može spriječiti drugim mjerama dok je dijete budno.

U posljednje vrijeme znanstvenici pokušavaju pronaći genetske uzroke SIDS-a, međutim ta su istraživanja zasad ostala neuspješna. Tragalo se i za tzv. metaboličkim bolestima u kojih zbog nedostatka aktivnosti pojedinih enzima nastaju poremećaji u stvaranju energije iz masti i poremećaji metabolizma šećera.

Budući da se klasičnim znanstvenim istraživanjima, pa ni onima usmjerenima genetskim uzrocima, nije našao uzrok SIDS-a, epidemiološka su istraživanja okolišnih čimbenika dobila na vrijednosti.

Tako se danas zna da dojenčad ne smije spavati na mekim podlogama i na jastucima nego na ravnim, tvrđim, platnenim podlogama. Nikakvim pokrivačem ne smiju biti pokriveni preko glave te namještanjem djece u krevet treba postići to da se nikakvim vlastitim pokretima u snu ne pokriju preko glave.

To se postiže učvršćivanjem pokrivača do visine djetetovih prsa pri čemu djetetove noge trebaju dosezati dno kreveta. Tako će se sigurno izbjeći prekrivanje djeteta preko glave. Zna se također da prostorije u kojima dojenčad spava ne smiju biti pregrijane i da dojenčad trebaju biti lagano odjevena.

Još jedan od rizičnih čimbenika je spavanje roditelja uz dijete, pogotovo ako je roditelj vrlo pospan ili umoran. Također nije dobro da s djetetom spavaju starija braća ili sestre. Preporučuje se da dijete spava samo u svom krevetu. S druge strane, preporučuje se da dojenče u svom krevetu spava u istoj sobi s roditeljima jer takav raspored spavanja smanjuje vjerojatnost od pojave SIDS-a. Dobrom se praksom pokazala i upotreba duda-varalica pri uspavljivanju djece, i to bez zaslađivača, no ne treba ih silom nametati djeci koja ih odbijaju, niti ih treba nakon što je dijete već zaspalo pokušavati stavljati u usta.

Jedan od rizičnih čimbenika je majčino uživanje duhana u trudnoći, a navodno i nakon toga, tijekom dojenja. U plućima dojenčadi umrle od SIDS-a nađeno je više nikotina nego u one umrle zbog drugih razloga, neovisno o pušenju majki. Stoga je izbjegavanje aktivnog, a vjerojatnoi pasivnog udisanja duhanskog dima, važan korak u prevenciji SIDS-a. Dobra prenatalna zaštita je sigurnosni čimbenik, dok su premlada majka i lošije socioekonomsko stanje rizični čimbenici. Dakle sva djeca imaju određenu vjerojatnost za nastup SIDS-a, ali ona s rizičnim čimbenicima imaju veću vjerojatnost. Treba kazati da je vjerojatnost opetovanog nastupa SIDS-a u istoj obitelji, nakon jednog već umrlog djeteta veća od uobičajene i iznosi 6 do 8%. Djeca rođena prije termina (prije 37. tjedna trudnoće) i ona rođena s malom porođajnom masom (nižom od 2 500 g) imaju veću vjerojatnost od pojave SIDS-a. Stoga je važno pri izlasku iz rodilišta ili iz odjela za novorođenčad svim roditeljima dati pisane preporuke kako smanjiti vjerojatnost pojave SIDS-a. Upravo su preventivne mjere dovele do smanjenja učestalosti SIDS-a.

Kako prepoznati SIDS koji je u djeteta upravo nastupio?

Je li djeci potrebno postavljati monitore, odnosno može li se reanimacijskim mjerama pomoći djetetu koje je upravo prestalo disati zbog SIDS-a? Danas se komercijalno nude brojni apneja-monitori ili slični uređaji koji bi trebali upozoriti roditelje da je dojenče u snu prestalo disati. Do sada nije nedvojbeno dokazana učinkovitost i sigurnost tih uređaja za djecu pa ih neki ne preporučuju kao preventivnu mjeru. Drugi pak preporučuju monitore srčane akcije i disanja kao optimalan način monitorskog nadzora u otkrivanju SIDS-a u bolesnika koji inače imaju respiracijskih problema, ili u nedonoščadi s apnejama i bradikardijama (prestancima disanja i usporenjima srčanog ritma). Treći autori preporučuju uporabu pulsnih oksimetara (jednostavnijih monitora) čija je navodna prednost u ranijem javljanju alarma. Svi se ti monitori mogu primijeniti i u bliskih rođaka žrtava umrlih od SIDS-a ili u onih koji su imali životno ugrožavajuće stanje bez očitog uzroka. Roditelje je pritom potrebno podučiti o prepoznavanjima stvarnih ugrožavajućih stanja pri pojavi alarma i mjerama reanimacije. Uz to roditelje je potrebno upozoriti da se prepoznavanjem SIDS-a ne može izbjeći smrt u sve djece. Ipak se uz primjenu kardiorespiracijskih monitora u nadzoru dojenčadi i roditelji osjećaju sigurnije i mogu mirno zaspati umjesto da noći provode bdijući uz svoju djecu. U iščekivanju pronalaska konkretnog uzroka SIDS-a roditeljima i zdravstvenim profesionalcima jedino preostaje što bolja edukacija i izbjegavanje rizičnih čimbenika, monitorski nadzor onih s rizičnim čimbenicima da bi se tim mjerama smanjila učestalost SIDS-a, što se već pokazalo učinkovitim.