Tajne komunikacije između roditelja i djeteta

Kako bismo olakšali komunikaciju djeteta s roditelji­ma i sa svijetom, dijete treba od prvih mjeseci uključiti u naš život.

Francuski psihoanalitičar Françoise Dolto (1908. -- 1988.) objašnjava: "Postoje djeca koja se sjećaju svega što su prvi put čula. Ona su poput magnetofonskih vr­pca... Trebamo ih uvoditi u naš svijet kao budućeg muš­karca i buduću ženu, a ne kao male stvari, bebe, plišane medvjediće... Rečenice koje smo izrekli pravilnim tonom kako bismo, na primjer, popratili djetetovu bol, tu će bol pretvoriti u ljudsku emociju baš zato što je izražena."

1. Objasniti mu što se događa

Razgovarajmo s djetetom još od rođenja. To će nam pomoći da shvatimo svoje osjećaje i, što je najvažnije, da definiramo njegove.

Uvijek opisujmo ono što radimo i istodobno pokušaj­mo izraziti njegove osjećaje.

"Smetalo ti je što sam te ostavila samoga u kolijevci i što te nitko nije došao vidjeti, je' da?"

"Sad ću te staviti u sjedalicu i približiti te stolu, tako ćeš imati društvo. "

"Što kažeš da se lijepo okupamo? Poslije ćemo te napudrati i obući pidžamicu. "

To su male poruke koje djetetu pomažu da se snađe u sredini u kojoj živi. Pomažu mu da stekne kontrolu nad onim što se oko njega zbiva i daju mu dragocjen osjećaj da sudjeluje u onome što mu se događa.

Američki znanstvenici C. Haden, R. Haine, R. Fivush i E. Reese godinama proučavaju utjecaj rane komunikacije s odraslima na dječju psihu.

Prema rezultatima njihovih studija, roditelji koji "pre­pričavaju" djeci što se događa ili što se dogodilo, znatno doprinose njihovu pojačanom osjećaju sigurnosti.

2. Obavijestiti ga

"Sad ću prestati slagati robu pa idemo u park."

"Još jedna pjesmica i onda dosta."

"Igrat ćemo se još pet minuta. Zatim ćemo prestati

jer trebam obaviti jedan telefonski razgovor."

To su male obavijesti i kratki programi koji djetetu da­ju osjećaj sigurnosti. Zahvaljujući tome, djeca se ne os­jećaju kao "paketići" koji se premještaju s jednog mjesta na drugo.

3. Stvoriti ozračje po mjeri djeteta

"Čim počnu puzati, naša djeca su oduševljena mo­gućnostima istraživanja svijeta. Ako ih zaustavimo od­lučnim 'ne', počnu plakati. Koliko god bila opravdana zab­rana", primjećuje američki pedijatar T. Berry Brazelton, "duboko u sebi uvijek imamo osjećaj krivnje. 'Ma zašto sam s njim razgovarao tako oštro?' pitamo se. Još je di­jete! Premaleno je kako bi shvatilo opasnosti i kako bi zna­lo što je dobro, a što loše."

"Ne diraj!", "Ne viči!", "Nemoj se zaprljati!", "Ne pla­či!", "Nemoj ovo!", "Nemoj ono!"

Kako da u komunikaciji izbjegnemo uporabu tog iri­tantnog i otresitog "nemoj"? Rješenje je nevjerojatno jednostavno: dovoljno je da zabrane, zapovijedi, pretvorimo u pozitivne prijedloge.

Još od rođenja Jonathan je bio gurman. Svaki put kad bih nešto kuhala na štednjaku, približio bi mi se i va­dio tavu iz kuhinjskog ormara. Oponašao je moje pokre­te i kušao ukusne, ali nepostojeće zalogaje. Sve mi je to godilo jer je cijenio obroke koje sam mu pripremala. No stalno sam se bojala da će se ozlijediti podižući tešku ta­vu ili da će srušiti čašu na pod.

Tada sam odlučila reorganizirati svoju kuhinju. Na najniže police kuhinjskog ormara stavila sam samo ono čime se Jonathan mogao igrati, a izvan njegova dometa stavila sam sve teške i lomljive predmete.

Rješenje je funkcioniralo. Ja sam bila mirna, a on se mogao igrati kuhara dok bih ja kuhala. Pritom nisam mo­rala svaki čas govoriti: "Nemoj to dirati!", "Spusti tu ča­šu!", "Pazi!", "Koliko ti puta moram reći da ne...".

(Teresa, Jonathanova majka)

Više o ovoj temi pročitajte u knjizi: