Udomljavanje djece: Nakon borbe s neplodnosti i rođenja sina, htjeli smo posvojiti, ali ne i čekati godinama

"Nekada davno sam već suprugu predložila da budemo udomitelji, ali mučila ga je činjenica da ti to dijete moraš vratiti ako se popravi situacija u primarnoj obitelji. Mene ta činjenica nije toliko zabrinjavala jer mnoga djeca trebaju hitne smještaje na duži ili kraći period i to su ozbiljne situacije. Tu trebamo staviti postrani svoj ego i sve strahove jer će se naša srca oporaviti puno prije od tih malenih. Kada sam na takav način objasnila suprugu svoje poimanje udomiteljstva naravno da je pristao", ispričala nam je Ivana Martek, mama koja je prije godinu pol udomila dječaka iz Dječjeg doma Zagreb, ali i koja je prije toga htjela posvojiti dijete.

"Jedno biološko dijete, pogotovo nakon silne borbe za njega mi je bilo dovoljno, a srce me vuklo da odem u bilo koji kraj svijeta i posvojim dijete. Prvo se najizglednija činila Afrika jer postoji jedna predivna osoba puna empatije koja je već prošla taj put i bila sam spremna učiniti isto. Kao i za biološko dijete bila sam spremna proći trnovit put posvojenja samo da spasim jednu nevinu dušu. U našoj zemlji ne bih ni pokušavala samo zato što već imam biološko dijete i samim time moja obitelj ne bi bila prioritet i sve bi se svelo na dugogodišnje čekanje koje u mom slučaju nije bilo prihvatljivo", priznala je te istakla da domovi za djecu diljem Hrvatske rade izvan svojih kapaciteta, a djeca koja se trebaju izuzeti iz problematičnih obitelji ostaju tamo jer mjesta u domovima više nema.

Borba s neplodnosti: Odstranjenje jajovoda, biokemijska trudnoća, kiretaža i rođenje sina nakon 4. IVF postupka

Sada 40-godišnja mama, 2013. godine prvi put je s javnosti podijelila svoje iskustvo s neplodnosti u videu koji je objavila na YouTubeu. Pokazala je kako se osjeća mlada žena koja je s 30 godina saznala da neće moći zatrudnjeti prirodnim putem, ali i pokazala i kroz što je sve prolazila kad je krenula u postupke medicinski potpomognute oplodnje.

"Tri godine smo posjećivali Petrovu bolnicu u Zagrebu, a da će biti teško doći do željene trudnoće shvatila sam dvije godine prije toga zbog čega sam sama inzistirala na pregledima i na operaciji. Nakon histeroskopije i laparoskopije otkriven mi je septum materišta koji je tvorio pregradu i koji je zatim bio odstranjen. Nakon propuhivanja začepljenih jajovoda jedan mi je odstranjen, a imala sam i mnogo priraslica", ispričala je Ivana koja je s partnerom nakon toga krenula u postupke medicinski potpomognute oplodnje. Zbog lošeg stanja preostalog jajovoda, liječnik je odlučio da krenu s in vitro oplodnjom (IVF), ali nakon dva neuspjeha, treći put imala je biokemijsku trudnoću koja završava spontanim pobačajem.

• Saznajte više: Biokemijska trudnoća se događa češće nego mislimo

Treći postupak in vitro bio je pozitivan, ali u desetom tjednu plod se prestao razvijati što je bio jedan od velikih šokova za tada 34-godišnju Ivanu. I iako je nakon kiretaže bila neutješna, tada je shvatila da je trudnoća moguća i doista, nakon četvrtog IVF-a, zatrudnjela je. 2015. na blagdan Velike Gospe rodila je sina koji je imao četiri godine kad je sa suprugom krenula u proces registracije potencijalnih posvojitelja.

Potencijalni posvojitelji: Htjeli smo posvojiti dijete iz inozemstva, ali zbog pandemije je postalo komplicirano, a htjela sam djelovati tamo gdje je bilo najpotrebnije

"Mi smo se svi dugo psihički pripremali na to i sa sinom koji je tada imao četiri godine sam prošla određenu pripremu, ali s njim nije bilo nikakvih problema. Stalno je govorio da želi brata i da mu je svejedno tko će ga roditi", kaže Ivana.

"Proučila sam sve s pravne strane što se tiče posvojenja iz inozemstva, štedjela novac potreban za odvjetnika, putovanja, prevoditelja i započela proces edukacije s ciljem ulaska u hrvatski registar posvojitelja", priča mama i objašnjava da je baš u to vrijeme, zbog pandemije uzrokovane koronavirusom, uslijedilo prvo zatvaranje i situacija s međunarodnim posvojenjem postala je još kompliciranija.

"Teška srca sam odlučila odustati od čitave te ideje i brzo djelovati tamo gdje je bilo najpotrebnije", dodaje mama koja se tada odlučila za udomiteljstvo, koje se od posvojiteljstva razlikuje već u samom procesu registracije, ali i kasnije.

"Na internetu sam istražila što je sve potrebno da postanemo registrirani udomitelji i kroz par dana smo sakupili sve tražene dokumente te se prijavili Timu za udomiteljstvo u Kumičićevoj 5 u Zagrebu. Već kroz par dana prošli smo psihološka testiranja i uslijedio je početak tečaja koji je trajao otprilike dva mjeseca. Jednom tjedno u popodnevnim satima što mi je uz posao i još jedno dijete doma bilo dosta prihvatljivo", kaže te dodaje da je od prve odluke pa do ulaska na listu udomitelja prošlo četiri mjeseca.

Razlika između posvojenja i udomiteljstva

Posvojenje je trajni oblik skrbi za dijete kad posvojitelji preuzimaju sva roditeljska prava i obveze i time se stvara trajni odnos roditelja i djeteta. Udomiteljstvo je privremeni oblik skrbi o djetetu izvan vlastite obitelji pomoću kojeg se djetetu osigurava odrastanje u obiteljskom okruženju, dok se ne stvore uvjeti za povratak djeteta u biološku obitelj ili do odluke o drugom obliku skrbi za dijete. Time se prava i obveze udomitelja ograničavaju u usporedbi s pravima i obvezama bioloških roditelja, naime od udomitelja se očekuje komunikacija i suradnja sa centrom za socijalnu skrb, ali i s biološkim roditeljima.

Čekanje djeteta iz doma: Nismo znali kako izgleda, ali smo znali sve o njemu i njegovoj obitelji

"To je izrazito brzo ako uzmemo u obzir da sam na poziv za posvojiteljski tečaj čekala godinu dana", ističe Ivana i objašnjava da su dva mjeseca prije nego im je dijete došlo na smještaj znali sve o njemu i obiteljskim (ne)prilikama, ali ga nisu vidjeli niti znali kako izgleda.

Izvor slike: Tomislav Smoljanović

"Taj period je bio pun nestrpljenja i maštanja. Prvi susret nikada neću zaboraviti i to je bio moj prvi ulazak u prostorije Dječjeg doma. U njegovoj grupi je bilo puno djece raznog uzrasta i svi su bili oduševljeni što me vide. Svi su htjeli da ih primim u naručje, a neke sam jedva i odvojila od sebe. Pogledom sam tražila i pokušavala pogoditi koji je moj malac", priznala je.

Nakon upoznavanja s njim, svaki drugi dan ga je posjećivala i kroz igru dobivala njegovo povjerenje, a sljedeći korak je bio upoznavanje s mužem i sinom za što priznaje da prvih 20-ak minuta nije prošlo najbolje.

Djeca iz doma nesretne su prošlosti i nesigurne budućnosti

"Dijete je očekivalo svoju biološku majku koja ga nije došla taj tjedan vidjeti i svoje nezadovoljstvo je iskazivao vrlo burno. Strpljivo smo čekali da se smiri i onda se nasmijao i sa sinom započeo igru. U tom trenutku smo se svi zbližili, a pogled na dvoje djece skroz različitih prošlosti koja se zajedno smiju je bio neprocjenjiv", kaže Ivana i dodaje da se dječaci sada slažu kao prava braća.

"U javnosti se grle i brane jedan drugoga dok se doma znaju i posvađati, ali opet se na kraju se svi grlimo i smijemo", kaže, ali ističe da u odgoju domskog djeteta ne cvjetaju uvijek ruže jer su to djeca nesretne prošlosti i nesigurne budućnosti.

Izvor slike: Tomislav Smoljanović

"Traže puno više od biološke djece i to je ponekad skoro nemoguće izbalansirati, a da svi budu savršeno sretni. Donekle uspijevamo i mogu reći da imam dva prava, jaka i zgodna dečka", priznaje te objašnjava da je svaki slučaj udomljavanja drugačiji.

"Naše dijete ima kontakte s majkom jednom tjedno, a nekada je to jednom mjesečno tako da nam to ne ometa previše našu svakodnevicu. Meni je drago kada dijete bude malo s majkom i nakon toga nije posebno uznemiren. Djeca vide i prepoznaju kada se netko odgovarajuće brine za njih i vračaju to ogromnom ljubavlju. Ne znam koliko će to dijete ostati kod nas, ali s obzirom da se situacija u takvim obiteljima rijetko kada popravlja mi smo spremni da bude kod nas koliko god treba", kaže Ivana koja ima podršku i od cijele svoje šire obitelji i prijatelja koji su i ponosni na njihovu odluku o udomljavanju.

Želja mi je za oboje djece da odrastu u osobe otvorenog uma koje će znati prave vrijednosti u životu

Inače, Ivana je po struci trenerica sportske rekreacije, tako da je sport i kretanje sastavni dio njezinog života.

"U ničemu ne pretjerujem, ali sam dosljedna tako da svaki dan vježbam samo pola sata u teretani, a ostatak dana radim na recepciji i trčim za djecom. Nakon što sam postala mama još mi je više stalo do svog zdravlja jer želim što duže biti aktivna u životu svoje djece. Oni su još mali da bi ih neki sport posebno zainteresirao, ali uz mene su aktivni i vjerujem da će to uvijek ostati u njima“, kaže mama koju smo pitali kako provodi vrijeme sa svojim mališanima, ali i što želi da djeca pamte iz svog djetinjstva.

Izvor slike: Tomislav Smoljanović

"Često s djecom putujemo i obilazimo zanimljivosti. Idemo na izložbe, predstave, utakmice, prirodu i želim da im djetinjstvo bude ispunjeno zabavom i edukacijom. Želja mi je za oboje da odrastu u osobe otvorenog uma koje će znati prave vrijednosti u životu. Neka i oni jednom kada odrastu čine nesebične stvari i pomažu manje sretnima od sebe. Ovaj naš udomljeni dječak već je sada pun empatije prema drugoj djeci i pomaže manjima od sebe, podijeli i zadnji slatkiš s nepoznatim djetetom", priča ova mama.

Kako se u Hrvatskoj puno govori o djeci bez adekvatne roditeljske skrbi, ali i mnogim problemima na koje nailaze potencijalni posvojitelji, važno je podići svijest u društvu o tome što je udomiteljstvo, koje se razlikuje od posvajanja, a s čime mnogi nisu upoznati. Također, u našoj zemlji nedostaje mlađih ljudi koji bi se odlučili na udomiteljstvo. Ivana svojom pričom možda nadahne nekoga da se odluči na taj korak, no svakako poručuje:

"Biti udomitelj nosi niz odgovornosti na koje moraš biti spreman i pretpostavljam da se mnoge obitelji boje ući u to, ali meni je sve to došlo nekako prirodno i nemam puno problema", zaključuje.