Za školski (ne)uspjeh ima lijeka

Uhvatiti se u koštac sa stresom zbog loše ocjene

Jedan od pozitivnih načina suočavanja sa stresom je učenje s namjerom da se popravi ocjena. Dijete tada ima osjećaj kontrole u postizanju željenog cilja. Kad ispravi ocjenu, stječe osjećaj sigurnosti i kompetenciju. No, neka djeca ne reagiraju tako. Problemi se javljaju kad pasivno prihvaća situaciju, ne trudeći se išta učiniti, negira lošu ocjenu nastojeći je zaboraviti i pobjeći u svijet mašte ili laže roditeljima o svom uspjehu.
Ako dijete ne reagira na lošu ocjenu, takvo ponašanje može biti znak naučene bespomoćnosti, odnosno vjerovanja da, što god učinilo, neće ništa uspjeti postići ili promijeniti. Pripisuje neuspjehe manjku svojih sposobnosti, a eventualne uspjehe sreći ili čimbenicima koji su izvan njegovih mogućnosti. Takva je situacija vrlo ozbiljna i snažno utječe na samopoštovanje i osjećaj kompetencije djeteta te je nužno pomoći mu da promijeni svoja vjerovanja.

Roditelji mogu pružiti pomoć na nekoliko načina. Jedna od metoda je davanje djeci povratnih informacija tako da im se dopusti vjerovanje kako njihovi neuspjesi nisu posljedica nedostatka sposobnosti ili nekih vanjskih okolnosti nad kojima nemaju kontrolu, nego da su posljedica kontrolabilnih uzroka (npr. nedovoljno zauzimanje, premali stupanj naučenosti gradiva). Bitno je i pohvaljivati uspjehe, jer dijete koje promatra svijet kroz prizmu vlastitih neuspjeha teži tome da uspjehe previdi, umanjuje ili pripisuje uzrocima na koje ne može utjecati. Važno je imati na umu da za uklanjanje naučene bespomoćnosti nije dovoljno samo stvoriti situaciju u kojoj će dijete sigurno uspjeti, jer bespomoćna djeca i ona kojima je pružen niz lako ostvarivih uspjeha osjećaju se jednako bespomoćno kao i prije. Prelagani zadaci i prelagano ostvariv uspjeh ostavljaju ih bez kontrole, baš kao i neuspjeh ili kazna. Stoga trebaju naučiti da postoji snažna povezanost između njihova ponašanja i posljedica kako bi razvili osjećaj kontrole nad događajima u njihovoj okolini.

S druge strane, laganje i izbjegavanje prihvaćanja loše ocjene vrlo su česti u djece koja strahuju od roditeljske reakcije. Naime, reakcije roditelja snažno utječu na način kako će se dijete odnositi prema daljnjem radu i što će učiniti kako bi popravilo školski uspjeh. Ponaša li se dijete tako, roditelji trebaju preispitati svoje stavove i reakcije na lošu ocjenu, kao i očekivanja koja imaju od njega. Naime, djetetu je potrebna ozbiljna pomoć kako bi se ponovno osjetilo sigurno, steklo povjerenje u roditelje da ga prihvaćaju takvo kakvo jest te u svoje sposobnosti i mogućnosti.

Vrlo često roditelji se nađu u nedoumici što učiniti kad dijete dobije lošu ocjenu. Uglavnom pomažu najbolje što znaju, kao što su naučili od vlastitih roditelja. Ali uvijek valja imati na umu:

• Obratite pozornost na vlastita očekivanja. Ako su visoka i ako mnogo polažete na školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom. 
• Nastojte ohrabriti i pohvaliti ga čak i za male uspjehe. Dajte djetetu povratne informacije o uspjehu, odnosno naglasite u čemu je bolje. To jača motivaciju, osjećaj kompetencije i potrebu za postignućem.
• Ne tucite dijete. Fizičko kažnjavanje i vikanje izazivaju strah i mogu potaknuti traumu. Djeca žive u stalnom strahu od budućeg neuspjeha i ponovnih batina. Batine ne govore ništa osim toga da nisu vrijedna, da je u redu tući druge ljude i da je nasilje prihvatljivo. Kažnjavajte dijete uskraćivanjem privilegija ili nekih stvari koje voli. Kad uskratite neko zadovoljstvo (npr. TV ili izlazak), svakako objasnite zašto ste to učinili i što treba učiniti kako bi sljedeći put izbjeglo kaznu. Kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena. Pretjerano velika kazna izaziva osjećaj nepravde i bunta.
• Kritizirajte samo ponašanje djeteta, a ne njegovu osobnost. Hvaliti možemo i ponašanje i osobnost (Krasno crtaš. Ti si pametno dijete.). No, kad kritiziramo, nikad ne smijemo kritizirati osobnost djeteta (Ti si lijen. Nisi sposoban.), jer to škodi djetetovu samopoštovanju i daje mu osjećaj odbačenosti i neprihvaćanja. Kritizirati se smije ponašanje (Pogriješio si, pokušaj ponovno. Nisi se dovoljno potrudio.), jer može mijenjati ponašanje i utjecati na njega, a na osobnost ne. 
• Pomozite djetetu u učenju.
• Uvijek nagrađujte i pohvaljujte pozitivno ponašanje. Pohvale su učinkovitije od kazni. One daju djetetu smjernice kako se treba ponašati, što je dobro, i jačaju osjećaj samopoštovanja i vlastite kompetentnosti.