Rasprava o udaranju

Učinkovitost udaranja

Iako batine mogu ublažiti frustraciju roditelja i zaustaviti na trenutak "loše" ponašanje, prema mišljenju Američke udruge pedijatara, istraživanja upućuju da je udaranje najmanje učinkovita metoda discipliniranja. Da bi testirali ovu tvrdnju, skupina znanstvenika intervjuirala je roditelje s početnom hipotezom kako će se djeca, čiji se roditelju u odgoju služe i batinama, ponašati sve bolje i prihvatljivije kako bi sve rjeđe bila kažnjavana (Leach, 1996.). Međutim, rezultati su pokazali kako roditelji četverogodišnjaka, koji su djecu počeli fizički kažnjavati u dobi od godine dana, jednako često kažnjavaju svoju djecu, kao i roditelji koji su svoju djecu počeli fizički kažnjavati u kasnijoj dobi. Iz toga je moguće zaključiti kako djeca očito ne nauče lekcije koje im roditelji pokušavaju prenijeti batinama.

Udaranje može biti neučinkovito jer ne uči djecu alternativnom načinu ponašanja (prema Američkoj udruzi pedijatara, 1995.). U biti, udarana djeca se češće osjećaju ljuto, poniženo i bespomoćno. Osnovna "lekcija" koju uče iz udaranja je potruditi se da sljedeći put bolje sakriju svoje ponašanje i ne budu uhvaćena i kažnjena.

Udaranje šalje djeci pogrešnu poruku - batine su prihvatljiv način rješavanja problema, u redu je da jača i veća osoba napadne osobu manju i slabiju od sebe.

Uz to, kad dijete dobije batine, ono možda i može shvatiti da je učinilo nešto loše, ali je najčešće premalo da bi shvatilo "poruku" batina. Vrlo je zbunjujuća poruka koju roditelj šalje sasvim malom djetetu, kada udarcem želi prekinuti potencijalno opasno ponašanje: "Udaram te jer ne želim da se povrijediš.".

Konačno, ako je udaranje najčešće korištena metoda u odgoju, može izazvati potencijalno opasne dugoročne učinke: povećava vjerojatnost neprihvatljivog ponašanja, agresiju, nasilno i kažnjivo ponašanje, poteškoće u učenju i depresiju. (Straus, 1995.).