Upale mokraćnih puteva

Dijagnostika

Najvažniji preduvijet za postavljanje dijagnoze a time i početka liječenja je pravilno prikupljanje uzorka mokraće. Veliki je problem uzimanje uzorka mokraće u male djece koja ne kontroliraju mokrenje. Kod njih se to čini uz pomoć sterilnih vrećica sakupljača, koje se lijepe na kožu spolovila nakon prethodnog pranja.

Važno je dobro oprati spolovilo, najbolje mlazom vode i blagim sapunom i vrećicu držati zalijepljenu najviše jedan sat. Ako se dijete ne pomokri, vrećica se skida, postupak pranja ponavlja i lijepi se nova vrećica. Uzorak mokraće potrebno je dostaviti u laboratorij unutar jednog sata. Brojne studije pokazuju visok stupanj zagađenosti (do 60%) uzorka mokraće uzete vrećicom sakupljačem zbog nepridržavanja navedenih uputa. Stoga se veliki broj djece podvrgava nepotrebnom liječenju i daljnjim dijagnostičkim postupcima. U starije djece koja kontroliraju mokrenje uzima se uzorak urina dobiven srednjim mlazom.

Glavni dijagnostički kriterij za uroinfekciju je porast bakterija u uzorku mokraće, odnosno više od 10 klica u 1 ml mokraće. U gotovo svim slučajevima u urinu su prisutne i upalne stanice, leukociti, više od 10 leukocita u mm urina, odnosno više od 5 u sedimentu. Važno je znati da nalaz leukocita nije strogo specifičan za uroinfekciju. Može se naći i kod povišene temperature zbog upale izvan mokraćnog sustava, kod upala spolovila i kao odraz zagađenja urina. Kod sve je djece već nakon prve dokazane uroinfekcije potrebno učiniti ultrazvučni pregled mokraćnog sustava. Ultrazvuk je neinvazivna metoda koja ne koristi ionizirajuće zračenje i stoga je prva metoda izbora kod djeteta s upalom mokraćnog sustava. Ultrazvukom se procjenjuje smještaj, oblik i veličina bubrega, postojanje i stupanj proširenja kanalnog sustava, izgled i debljina bubrežnog tkiva te debljina stijenke mokraćnog mjehura. U većini centara nakon prve uroinfekcije kod djevojčica do 5 godina starosti i kod dječaka svake dobi indicirana je daljnja obrada urotrakta.

Prva daljnja metoda omogućuje dijaagnostiku vezikoureteralnog refluksa. To je povrat mokraće od mokraćnog mjehura prema bubrezima, najčešća je anomalija mokraćnog sustava u djece i nađe se kod 30 do 50% djece sa uroinfekcijom. Kod dječaka se najčešće javlja u prvoj godini života kada je primaran, odnosno uzrokovan prirođenom anomalijom spoja između mokraćovoda i mjehura Kod djevojčica se češće javlja između 4. i 8. godine života i tada je sekundaran, odnosno nastaje zbog visokih tlakova unutar mokraćnog mjehura uslijed urodinamskih poremećaja mokrenja. No, čak 74% djece s refluksom ima uredan nalaz ultrazvuka bubrega. Stoga se za dijagnozu refluksa koriste druge metode kojima je zajedničko da se kateter uvodi u mokraćni mjehur, puni se kontrastom i promatra da li se mokraća vraća prema bubregu. Najstarija metoda je mikcijska cistouretrografija (MCUG), koja koristi rendgenski kontrast i stoga joj je najveća mana ionizirajuće zračenje. Novija metoda je radionuklidna cistografija, koja koristi radiofarmak i gama kameru, a zračenje je čak 50 do 100 puta manje. Najnovija metoda je ultrazvučna cistografija koja ne uopće ne koristi ionizirajuće zračenje i stoga u mnogim zapadnoeuropskim centrima uvelike zamjenjuje ranije navedene metode. U mokraćni mjehur se pomoću katetera uvodi ultrazvučni kontrast i ultrazvučnom sondom se kontinuirano prati tijek kontrasta u mokraćnom mjehuru, mokraćovodima i kanalnom sustavu bubrega.

Zbog svoje neinvazivnosti, odnosno nekorištenja ionizirajućeg zračenja, ultrazvučna cistografija će uz daljnji razvoj UZV tehnologije u budućnosti kod većine djece moći zamijeniti mikcijsku cistouretrografiju (MCUG). Ako se kod djeteta dijagnosticira vezikoureteralni refluks, potrebna je daljnja dijagnostika, liječenje i praćenje jer ova anomalija može uzrokovati trajna oštećenja mokraćnog mjehura i bubrega.