Hiperbarična oksigenacija - uloga u šećernoj bolesti

Dijabetička gangrena

Može nastati i bez prethodne pojave rane. Kad začepljenje glavnih i/ili oštećenje zidova malih krvnih žila dostigne kritičnu točku, stanice pogođenog dijela stopala (najčešće su to prsti) ne mogu više normalno obavljati svoje metaboličke aktivnosti i postupno umiru. Prsti i dijelovi stopala najprije poplave i postanu hladni, potom pocrne i mumificiraju (suha gangrena). Događa se da takvi prsti ili njihovi dijelovi otpadnu ili ih bolesnici sami uklone. Infekcijom suha gangrena može prijeći u vlažnu i tada bolest ubrzava razvoj i pogoršava prognozu.

Razloge za česte kritične ishemijske promjene na stopalima bolesnika s opipljivim arterijskim pulsevima na glavnim krvnim žilama nalazimo u sljedećim posljedicama šećerne bolesti:

• povećanje viskoziteta (gustine) krvi
• opadanje sposobnosti crvenih krvnih stanica za prijenos kisika do najudaljenijih i najmanjih kapilara
• agregacija (sljepljivanje) trombocita
• ubrzan rast stanica endotela (unutarnjeg površinskog sloja) zidova kapilara
• kroz tako zadebljale zidove teško se odvija razmjena tvari i prolazak kisika, što ozljeđuje unutarnje slojeve zidova kapilara
• u ozlijeđenim zidovima kapilara talože se tvari koje dovode do začepljenja kapilara.

Katkad premoštenje začepljene veće krvne žile (revaskularizacija, by-pass) ne uspije spriječiti nastanak kronične rane zbog reakcije tkiva na stres trombozom i nekrozom (što kod osoba koje ne boluju od šećerne bolesti nije slučaj).

Dijabetičko stopalo klasificira se stupnjevima od 0 do 5, pri čemu je nultim stupnjem označeno visokorizično stopalo oboljele osobe na kojem nema otvorenih rana, a petim gangrena cijelog stopala. Vaskularni kirurzi označavaju kronične rane od 1. do 3. stupnja uglavnom neuropatskim (nastalim prije svega zbog oštećenja perifernih živaca), a one 4. i 5. stupnja uglavnom vaskularnim (nastalim ponajprije zbog oštećenja krvnih žila).

Uobičajeno se dijabetičko stopalo i gangrena liječe kombinirano, kirurškom obradom i antibioticima, uz osnovnu dijabetološku terapiju i dijetu. Nažalost, i pored svih poduzetih mjera liječenja, često se ne može izbjeći manja ili veća amputacija pogođenog ekstremiteta ili njegova dijela. Stoga je najbolje liječenje, kao i obično, preventiva. Nužno je učiniti sve da bi se spriječila (ili barem bitno smanjila i odložila) pojava neuropatskih i terminalnih ishemijskih komplikacija, konačno - dijabetičkog stopala i dijabetičke gangrene. Dobra reguliranost glikemije medikamentima i odgovarajućom dijetom, uz redovitu komunikaciju s dijabetologom, kao i pojačana tjelesna aktivnost, osnove su dobre prevencije. Tome treba dodati i dijabetičarske cipele, načinjene od takvih materijala i tako dizajnirane da onemogućuju stvaranje kalusa na rizičnom stopalu. No, ne treba zatvarati oči pred visokim preventivnim potencijalom hiperbarične oksigenacije, koja može dodatno zaštititi bolesnika već i prije jasne pojave komplikacija.