Hrkanje

Kako nastaje hrkanje?

Gornji dišni putovi sliče vijugavoj cijevi u kojoj ima nekoliko užih mjesta. Kroz uža mjesta zrak prolazi brže i uz veći tlak. Najuže mjesto cijevi jest ono između stražnjeg ruba mekog nepca i njegove resice, sprijeda, te stražnje stjenke sredine ždrijela, straga. Kad je čovjek budan, tada su mišići u mekom nepcu i korijenu jezika napeti i tako cijev biva najšire što je moguće otvorena za zrak. U snu popusti napetost tih mišića i stoga se meko nepce spušta prema jeziku, koji također gubi napetost mišića i zato pada prema stražnjoj stjenci ždrijela, naročito pri spavanju na leđima: cijev gornjih dišnih putova pretvara se u usku pukotinu. Ako je taj dio cijevi uz to uzak od prirode, ili iz nekih drugih razloga, tu se pri disanju ubrzava strujanje zraka i to dovodi do titranja mekog nepca i njegove resice, kao kad vjetar leprša otvorenim jedrom. To je hrkanje. Nije jasno zašto, ali hrkači sebe ne čuju, premda buka kod hrkanja zna biti i do 85 dB. Uživanje alkohola, pretjerana debljina i uporaba lijekova čimbenici su koji dodatno pogoršavaju hrkanje.

Učestalost hrkanja

Statistike pokazuju da u dobi od 30 godina 5 posto žena i 20 posto muškaraca hrče. Sa 60 godina taj postotak kod oba spola iznosi između 40 i 50 posto! Inače, računa se da čovjek na leđima prospava 37 posto svojeg "spavajućeg" staža, a taj je položaj najgori kod hrkača.