Intragastrični balon - endoskopska metoda za liječenje debljine

Intragastrični balon

Postavljanje intragastričnih balona u želudac kao mjera za redukciju tjelesne težine, nije nova metoda; još su osamdesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u od FDA bili odobreni, a potom zbog komplikacija i spontanih pražnjenja i povučeni s tržišta takozvani GEGIB (Garren Edwards gastric bubble). Nakon toga skupina stručnjaka zaključila je da je unatoč komplikacijama metoda obečavajuća i postavljeni su okviri koje bi trebali zadovoljavati baloni koji bi se mogli postavljati u želudac. Ti su kriteriji podrazumijevali konstruiranje glatkih balona bez šavova, od materijala koji se može radiološki evidentirati radi jednostavnijeg praćenja te mogućnosti punjenja balona tekućinom umjesto zrakom, i to u različitom volumenu ovisno o pacijentu kojem se aplicira. Nabrojeni zahtjevi doveli su nakon eksperimentalnih studija na životinjama i potom ljudima do razvoja balona nove generacije, odnosno BioEnterics Intragastric Ballon - BIB (BioEnterics Corp.,Carpinteria, California, SAD). Do danas je u svijetu postavljeno na desetke tisuća ovakvih balona i rezultati metode su pokazani u nekoliko studija.

BIB je sustav koji se sastoji od glatkog silikonskog ekspandibilnog balona i katetera koji služi za postavljanje balona u želudac i njegovo ispunjavanje tekućinom. Kad se nakon prethodnog endoskopskog pregleda kojim se isključe lokalne kontraindikacije za njegovo postavljanje balon postavi u želudac, ispunjava se fiziološkom otopinom u volumenu od 400 - 700 ml, koja se dodatno oboji metilenskim modrilom. Nakon toga se iz balona na usta izvuče kateter što dovodi do automatskog zatvaranja valvule. Balon ispunjen tekućinom ostaje u želucu i u njemu se može slobodno pomicati. Položaj balona može se na vrlo jednostavan način kontrolirati ultrazvukom. Čitav postupak traje dvadesetak minuta i može se obaviti uz upotrebu lokalnog anestetika u obliku spreja.

Preporučeno zadržavanje balona u želucu je šest mjeseci, i to uz upotrebu inhibitora protonske crpke u standardnoj dozi. U slučajevima kad se balon iznimno želi postaviti na dulji rok, treba ga zamijeniti nakon šest mjeseci, iako je uobičajeni postupak da se ponovno postavljanje obavi nakon što je pacijent bar tri mjeseca bio bez balona. Balon se odstranjuje pomoću seta kojim se najprije probuši, a nakon toga pomoću posebnih kliješta izvadi na usta pod kontrolom endoskopa.

Tijekom nekoliko prvih dana nakon postavljanja balona pacijent osjeća nelagodu koju mu ispunjen balon stvara u želucu, što dovodi do mučnine i povremenih povraćanja no uskoro se ovi simptomi gube i bolesnik se navikava na prisustvo balona u želucu. Od ostalih komplikacija moguć je nastanak erozija ili ulceracija u želucu, što se pokušava prevenirati davanjem inhibitora protonske crpke. Opisana su i puknuća balona, no s obzirom da je fiziološka tekućina kojom je ispunjen balon obojena metilenskim modrilom, promjena boje mokraće i stolice signalizirat će da je došlo do pucanja balona. Ukoliko balon ipak završi u crijevima moguć je njegov slobodan prolazak crijevom ili hitna operacija ako se zaustavi negdje na putu u crijevima. Kod vađenja balona, nakon nakon što ga se probuši, moguće su određene komplikacije: temperatura, grčevite boli i proljev ukoliko je sadržaj tijekom vremena provedenog u želucu bio inficiran.

Osnovna indikacija za postavljanje balona je ITM > 35, iako je u nekim kontrolnim studijama balon postavljen i kod ITM > 32, a isključivi čimbenici su hormonalni ili genetski uzrok debljine, maligna bolest u posljednjih 5 godina, trunoća, alkoholizam i narkomanija. Osim toga, postavljanje balona isključuju i lokalne gastrointestinalne promjene kao što su hijatus hernija > 3 cm, ezofagitis III. I IV. stupnja, ulkusna bolest, varikoziteti jednjaka, angiektazije, prethodan zahvat bakterijske kirurgije ili drugi operativni zahvati na želucu. Pri pripremi bolesnika za zahvat potrebno je uzeti detaljnu anamnezu, fizikalni pregled i provesti antropometrijska mjerenja, izvaditi hematološke i biokemijske parametre kao i razinu TSH, gastrina, kortizola, inzulina, glukoze i serumskih lipida.

Nakon zahvata pacijenti moraju biti tri dana na tekućoj dijeti, a zatim mogu početi unos usitnjene hrane; dijeta koja slijedi treba imati od 1000 ? 1200 kcal/dan, a uz to je potrebna i prateća umjerena fizička aktivnost.

Većina studija pokazala je da je prosječni gubitak tjelesne težine ovom metodom od 15 do 21 kg u 6 mjeseci. Godinu dana nakon vađenja balona prosječni gubitak težine bio je 11,4% u odnosu na prosječnu težinu.

Talijanska studija na 2515 bolesnika pokazala je da je vrlo malo bolesnika imalo komplikacije, i to želučanu opstrukciju u prvih 7 dana 0,76% pacijenata, želučanu perforaciju 0,19%, rupturu balona 0,36%, ezofagitis 1,27% i ulkus želuca 0,2%, odnosno ukupno 2,78% ukupnog broja pacijenata uključenih u studiju. Nedavno publicirana studija pokazala je da je nalaz kulture u balonu bio sterilan u 80%, dok je u preostalih 20% nađena samo orofaringealna flora i da iz sadržaja balona nije izoliran Helicobacter pylori kod niti jednog Hp pozitivnog ispitanika.

Nekoliko radova ukazalo je na mogućnost da se intragastrični balon postavi kao prijelazna faza prije barijatrijskog zahvata, i tu je pokazana redukcija tjelesne mase za oko 10% već nakon tri mjeseca.

Zaključak

Postavljanje intragastričnog balona sigurna je i učinkovita metoda redukcije tjelesne težine u pacijenata s debljinom drugog i trećeg stupnja. Metoda se može primjeniti i u bolesnika koji su kandidati za barijatrijske zahvate.