Kemoterapija

Alkilirajuća sredstva

Prvi alkilirajući agens, sumporni iperit, sintetiziran je u 19. stoljeću, a kao kemijsko oružje je primijenjen u Prvom svjetskom ratu. U razdoblju između dva svjetska rata sintetiziran je dušikov iperit koji se prvi put klinički primjenjuje 1942. godine i ta se godina smatra početkom razvoja moderne kemoterapije zloćudnih tumora.

Alkilirajući agensi u kemisjkoj strukturi imaju jednu ili dvije alkilne grupe koje reagiraju s biološki važnim dijelovima stanice. Agensi s dvije alkilne grupe su aktivniji.

U skupinu bifunkcionalnih alkilirajućih agenasa spadaju:

• dušični iperiti (ciklofosfamid, ifosfamid, mekloretamin, melfalan, klorambucil)
• etilenimini i metilmelamini (tiotepa)
• alkilsulfonati (busulfan)
• derivati nitrozoureje (karmustin, lomustin, semustin, streptozocin)
• triazeni (dakarbazin)
• lijekovi s mehanizmom djelovanja sličnim alkilirajućim agensima (kompleksi platine - cisplatin, karboplatin te prokarbazin)

Najvažniji citotoksični učinci ovih lijekova su onemogućena transkripcija i replikacija DNA, ometanje metabolizma proteina i aktivnosti enzima. Stoga je njihovo djelovanje slično učinku ionizirajućeg zračenja.

Otpornost tumorskih stanica na alkilirajuće agense posljedica je pojačanog popravka DNA, smanjenja stanične propusnosti za lijek te povećanja inaktivacije lijeka.