Presađivanje organa

MOŽDANA SMRT I PRESAĐIVANJE ORGANA

Nemogućnost liječenja nekih bolesti ili nemogućnost oživljavanja životno ugroženog bolesnika često ostavljaju bolesnika oštećenih organa za koje je tehnika mogla omogućiti nastavak rada tih organa, ali za neke je prestanak rada organa značio i prestanak rada života. Primjer je dugotrajno bubrežno zatajenje koje se pomoću hemodijalize može liječiti duže vrijeme, ali to liječenje ne daje trajan rezultat. Bolesniku čiji je organ mrtav preostaju dva izlaza: presađivanje organa ili smrt. Problem koji je tada postao očit jest potreba za zdravim organom iz istodobno umrlog organizma.

Definicija smrti usmjerena je na mozak bez kojeg su nemoguće sve ostale funkcije organizma. Moždana se smrt danas definira kao trajan i nepovratan prestanak funkcija svih dijelova mozga. Velika većina bolesnika koji u danom trenutku mogu postati davatelji organa leže na odjelima za intenzivno liječenje. Budući su svi ti bolesnici vitalno ugroženi, na odjelu za intenzivno liječenje provedu se odmah svi postupci oživljavanja kojima je prvenstvena zadaća održati takvog bolesnika na životu. Ako nakon svih pokušaja liječenja ti postupci ne pokazuju pozitivne rezultate, a stanje bolesnika se nastavi pogoršavati i usmjeravati liječnika na mogućnost sumnje da se radi o moždanoj smrti, tek tada se može pristupiti prvim kliničkim pregledima koji će potvrditi ili ukloniti sumnju o postojanju smrti mozga. Stoga klinički pregled samo postavlja sumnju, a dodatni pregledi pomoću tehničkih pomagala postavljaju i potvrđuju moždanu smrt.