Sekundarni zahvati i habilitacija osoba s rascjepom

Uspjeh habilitacije osoba s rascjepom ovisi o izgledu usne i nosa, ali i o funkciji orofacijalnih struktura. Ne tako rijetko, primarnim operacijama usne i nepca liječenje bolesnika s rascjepom nije završeno. To su samo prve faze u opsežnom programu liječenja. Da bi se pravodobno otkrile moguće promjene, stalnim se kontrolama prati rast i razvoj mekih tkiva, ličnih kostiju i zuba te se analizira govori i sluh. Izgled orofacijalne regije je posebice važan za ukupnu habilitaciju osoba s rascjepom. Koliko je to važno vidi se po tome što osobe s rascjepom usne i nepca mogu imati normalnu okluziju, očuvan sluh, razumljiv govor, ali tek prihvatljiv izgled čini ih zadovoljavajuće habilitiranim. Tako nakon primarne heiloplastike mogu ostati deformiteti usne i nosa koji traže kasnije korekcije. Ovi sekundarni deformiteti refleksija su originalne malformacije, primarnog liječenja, vještine kirurga, ali na njih utjecaj ima i rast i razvoj orofacijalnih struktura. Sekundarni deformiteti usne i nosa su šaroliki, često multipli i njihove korekcije dijele se na one koje ispravljaju pojedine nepravilnosti i one koje odjednom u cijelosti rješavaju deformitete usne i nosa. Zato ne začuđuje veliki broj metoda i postupaka radi njihove korekcije. Kako su sekundarni deformiteti različiti kod jednostranih i obostranih rascjepa, a svakako su veći kod obostranih, moraju se odvojeno promatrati i kirurški zbrinjavati. Manji deformiteti usne mogu se korigirati zajedno s nosom te ne iziskuju poseban zahvat, što vrijedi i obrnuto. Deformitete zaostale nakon primarnih zahvata bolje je korigirati, ondje gdje je to moguće, tijekom rasta, a katkada je definitivnu korekciju potrebno odgoditi do 16 godine.

Timski pristup liječenju danas svakako doprinosi boljoj habilitaciji osoba s rascjepom. Ortodont prema potrebi ortodontskim napravama regulira odnose među čeljustima i zubima. Ovisno o stanju govora uključuju se logoped i fonijatar. Logoped govornim vježbama olakšava komuniciranje i pridonosi socijalnoj prilagodbi osoba s rascjepom. Otolozi sve uspješnije liječe i sprječavaju bolesti uha. Protetičar izrađuje protetske nadomjestke, a nekim osobama s rascjepom potrebna je i suradnja psihologa i socijalnog radnika. Ovakav interdisciplinarni pristup omogućuje da dijete rođeno s rascjepom danas ima bolje izglede za normalan život i kao dijete i kasnije kao odrastao čovjek, nego oni rođeni prije pet, deset ili više godina. Mogućnosti prevencije rascjepa su danas skromne i svode se na genetsku informaciju, preporuke o izbjegavanju potencijalnih teratogena i na davanje antiteratogena. Ranija dijaganoza, bolje poznavanje mehanizma djelovanja teratogena te pronalaženje novih antiteratogena u budućnosti bi trebalo osigurati djelotvorniju prevenciju ove malformacije.