Anatomija straha

Prapočelo straha

Istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Svi ostali strahovi nastaju kroz iskustvo kontakta s vanjskim svijetom, kroz iskustvo odrastanja.

Američki psiholog John Watson je strah od jakog zvuka upotrijebio u jednom od najosuđivanijih eksperimenata u povijesti psihologije, u tzv. eksperimentu s malim Albertom. Kako je Watson do malenog došao, točnije tko ga je pustio u njegove ruke, u literaturi se ne spominje. Prije samog eksperimenta, dječačić se u Watsonovom laboratoriju imao običaj igrati s jednim bijelim mišem. Bijeli miševi (na kojima se često vrše brutalni eksperimenti) su vrlo umiljate životinjice. Gledajući dječaka kako se igra, Watsonu je palo na um da svaki put kada ovaj dodirne bijelog miša kako bi se s njim poigrao, udari o gong.

Na taj način je kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha od jakog zvuka. Uskoro se Albert počeo bojati svog, do tada omiljenog miša, i bez udarca gonga. Čim bi ga ugledao, hvatala ga je strava. Logično, jer za malog Alberta bijeli miš je počeo značiti zastrašujuću buku. No, zanimljivo je da se strah tu nije zaustavio, već se generalizirao, odnosno rasprostranio i na mnoge druge objekte koji su ga podsjećali na bijelog miša. Tako je dječačić napadajima straha i plača počeo reagirati na bijele kuniće, bradu djeda mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. Bojao se svega što ga je podsjećalo na bijelo krzno.

Na sličan način se generaliziraju i strahovi kod odraslih ljudi. Po principu: tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sve ono što je slično, što podsjeća na ono što je jednom ili više puta izazvalo strah, postaje potencijalna opasnost. No, kao što se čovjek može naučiti, tako se može i odučiti od straha. Watson se, nakon maltretiranja malog Alberta odlučio na drugi dio eksperimenta koji je stručno nazvao sistematska desenzitizacija. Uparivao je podražaj koji je ranije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (čokolada, milovanje po glavi i sl.). Na taj način je bijeli miš kod dječaka ponovo počeo izazivati radost.

John Watson, ohrabren rezultatima svog eksperimenta je izjavio: "Dajte mi tuce zdravih beba i otvorene ruke i garantiram vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja". Bio je u potpunosti uvjeren da su vanjske okolnosti ranog djetinjstva presudne za crte ličnosti i interese svakog od nas. Na svu sreću, Watson nije dobio tuce zdravih beba, a jesu li njegovi eksperimenti utjecali na život malog Alberta ostaje nepoznanica.