Anatomija straha

Smoći hrabrosti

Kod prosječnog čovjeka, većina je osnovnih emocionalnih reakcija zakočena. Smiješimo se kada bismo najradije grizli, pravimo se hladni dok su nam od straha odsječene noge. To je ono čemu nas od malena uče. Suočiti se sa svojim strahom, ući u njega, doživjeti ono od čega je sastavljen predstavlja priličan problem. Lakše ga je ignorirati, negirati, brisati, praviti se da ne postoji. No, takvim mehanizmima strah ne prestaje. Dapače, upravo takvi mehanizmi izazivaju njegovo bujanje.

Zanimljivo je to da ćemo svi rado isticati svoju hrabrost, a nerado ili nikako ćemo priznati da smo u strahu. Međutim, hrabrost postoji jedino kao suprotnost strahu. Najprije se nečeg moramo bojati da bismo ono što učinimo mogli proglasiti hrabrošću. Možemo se popeti na najstrmiju stijenu, spasiti čovjeka iz gorućeg automobila, skočiti s najvišeg mosta, otputovati na drugi kraj svijeta? Ali, takva vrsta herojstva i hrabrosti ne govori ništa o onoj običnoj, svakodnevnoj hrabrosti - hrabrosti za življenje vlastitog života. Živjeti ispunjen, lijep život uključuje stalno istraživanje granica osobnog straha. Ponekad treba smoći snage za izlazak iz zone sigurnosti lošeg emotivnog odnosa i zakoračiti u samoću. Ponekad treba riskirati sram, podsmjeh i ljutnju kako bi išli ka sretnijem životu. Prije svake naredne stepenice u osobnom razvoju vreba doza straha, a ulazak u strah nikada nije lak.

Zakoračivši u nepoznate, neotkrivene dijelove sebe možemo otkriti nove snage, ali ne prije nego se otvorimo tamo gdje smo zatvoreni, tamo gdje smo ranjivi. Kako bismo mogli biti srčani, kako bismo mogli davati, srce se najprije treba otvoriti. I to u oba smjera - kako za davanje, tako i za primanje. Kada govorimo o ljubavi (ili o mješavini vezujućih emocija koje se često brkaju s ljubavlju), ono što ljude zna emotivno iscrpiti je davanje osobama koje nisu u stanju primiti. Jer, velik broj ljudi nije u stanju prepoznati (a kamo li primiti) ljubav. Ona im je strana, navikli su tijekom djetinjstva i odraslosti dobivati nešto drugo u zamjenu, neki surogat - brigu, krivnju, sažaljenje... Zato je za otvaranje i primanje ponekad potrebna velika hrabrost. U vezi primanja, strah kaže: "Ako primim, to će me iznutra razoriti". U vezi davanja, strah kaže: "Ako dam, bit ću odbačen(a)". Riječ je o primanju i davanju onog što je sušta suprotnost strahu - o primanju i davanju ljubavi.

Potraga za ljubavlju je za mnoge ljude nalik lutanju hodnicima labirinta. Labirint simbolizira dramatično uveličavani strah od gubljenja, gdje izražena bespomoćnost do kraja komplicira prostor. Zidovi su konstruirani od mentalnih pregrada uma koji je preuzeo nadzor i kontrolu nad osjećajima. Um živi kroz uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i sam od sebe, ma koliko tražio, ne može detektirati koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret van planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od straha.