Anatomija straha

Tisuću lica straha

Dječji strahovi su zapravo isti oni strahovi koje nastavljamo nositi tijekom života u odrasloj dobi. Osim straha od fizičkog uništenja, tu je strah od odvajanja, od gubitka voljene osobe, od stranaca, od gubljenja, od otimanja. U našem društvu je sasvim uobičajeno "zločestom" djetetu zaprijetiti da će ga se ostaviti ili da će ga oteti neki zlikovac. U odrasloj dobi iskrsavaju mnogi slični strahovi koji su posljedica nerazriješenih strahova iz djetinjstva. Neki ljudi žive u stalnom strahu, tjeskobi, strepnji da će se nešto loše dogoditi, neki imaju napade panike, neki paranoje, neki fobije. Strah ima tisuću lica. Najstrašnije od svega je to što strah sam sebe ostvaruje. Poput samoispunjavajućeg proročanstva. Ljudi koji se izrazito boje odbacivanja nesvjesno se ponašaju tako da kod drugih izazovu upravo to - odbacivanje. Ljudi koji se boje da će biti dosadni, prestaju pričati (kako ne bi ispali dosadni) i tako zaista drugima postanu dosadni. Strah je naša temeljna samoća - ja protiv sebe. Pokušavajući se zaštititi od potencijalnih opasnosti, strah uskraćuje izbore, zatvara putove.

Nijedan strah ne nastaje bez razloga. Svaki od njih vuče korijenje iz realnih opasnosti, ali ima tendenciju preslikavanja na nove kontekste, na nove odnose i situacije koje asociraju na opasnost koja je postojala nekada. Paradoksalno, ali istinito - ono što nas je u jednom kontekstu čuvalo i štitilo, u drugom nas ograničava i sabotira. Poučen iskustvima, svaki čovjek kreira vlastitu mapu ili model svijeta koji mu služi za oblikovanje svog ponašanja. Svijet u kojem živimo je isti, ali naše mape (unutarnje reprezentacije vanjske stvarnosti) su u tolikoj mjeri različite da zbog toga svatko od nas živi u drugačijoj realnosti.

Istraživati i spoznati uvijek znači napustiti sigurnost postojeće slike svijeta i izložiti se opasnostima. Pri tome je strah od nepoznatog istovremeno i strah od odvajanja. Treba napustiti sigurnu, poznatu luku, proći kroz strah odvajanja kako bi se ušlo u nepoznato. Ova priča se na različitim razinama odvija tijekom cijeloga života. Kao što bi rekao Andre Gide: "Čovjek ne može otkriti novo more ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu". A posljednja obala koju će svatko od nas kad-tad morati izgubiti iz vida jeste obala cjelokupnog postojanja - svi ćemo jednom umrijeti.