Biblioterapija - staro iscjeliteljsko umijeće u novom ruhu

"Književnost je vijest koja ostaje vijest."

              (Ezra Pound)

Biblioterapija je, u doslovnom smislu, terapija knjigama. Književni tekst (proza, poezija, mitovi, legende...) i književna izražajna sredstva  (poput metafore, usporedbe, alegorije, rime, ritma) planski se upotrebljavaju pa potiču različite načine rješavanja problema i stresa, tj. opuštaju nas kao čitatelje ili slušatelje kojima je u današnje vrijeme relaksiranje sve potrebnije. Između književnosti i čitatelja/slušatelja oduvijek postoji uzajamno djelovanje - tekst čitatelju nudi bogatstvo neproživljenog iskustva ili podsjećanje na neke vlastite doživljaje, dok čitatelj uzvraća emocionalnom reakcijom koja dovodi do katarze.

Ofra Ayalon za biblioterapiju kaže da je  "staro iscjeliteljsko umijeće u novom ruhu." Tom se metodom slušatelje obavija pričom, pazeći pritom na njihove želje i potrebe. Oni se ponesu sadržajem, poistovjete s likovima te posredno dožive mnogo oslobađajućih emocija. Ayalon uočava šest procesa potaknutih čitanjem priče ili pjesme: identifikacija (poistovjećivanje), projekcija i introjekcija, katarza, uvid, terapija poezijom te pripovijedanje.

Prilikom identifikacije, čitatelj u književnom djelu može prepoznati sebe, neku blisku osobu ili neko vlastito intimno iskustvo. Priča/pjesma/tekst postaju dio čitateljeva unutrašnjeg univerzuma, dio njegove ličnosti, jer pobuđuju maštu, izazivaju emocionalne reakcije te pružaju određene informacije o nama samima, o našim međusobnim odnosima te o okolini koja nas okružuje i utječe na nas.

Budući da temama iz tekstova prilazimo s pozicija likova, s njihovog fiktivnog gledišta koje sami aktualiziramo, projekcijom i introjekcijom se smanjuje opasnost izlaganja pred drugima i ranjivosti pred tuđim pogledima. Na taj način sigurno propitujemo vlastite stavove i tuđe reakcije, a isto tako isprobavamo i razne inačice rješavanja problema.

Kod čitatelja se često nalazi velika količina akumuliranog stresa pa emocionalno uzbuđenje inducirano nekom pjesmom ili pričom oslobađa tu nakupljenu napetost. Katarzom (o kojoj je još Aristotel pisao u svojoj Poetici) se čitateljima ublažava stres izazvan životnim problemima i nelagodama svakodnevice.

Četvrti proces koji u biblioterapiji zamjećuje Ofra Ayalon jest uvid. Promatranjem i uočavanjem vlastitih reakcija na određena zbivanja u tekstu čitatelji postižu stanje svjesnosti zbog kojeg lakše rješavaju probleme i postaju spremniji za izazove koje život stavlja pred njih.

Terapija poezijom pruža zadovoljstvo maštanja i sanjarenja. Njezina je moć u tome što iznosi i neka traumatska iskustva i sjećanja, ali pritom čitatelja ne zastrašuje, već ga oslobađa i opušta.

Pripovijedanje i dramatizacija također su sredstva terapije, ne samo za pojedinca, već i za društvenu zajednicu. Ispripovijedana ili pročitana priča postaje važno iskustvo pri bavljenju stresnim situacijama.

Aylon dovitljivo primjećuje da je biblioterapija usmjerena na dijete koje odrasta, kao i na dijete u svakome od nas. Pa zašto bismo čitanje kao terapiju ostavili u prošlosti, u svojim dječjim krevetima, pred san? Nekada su nam bajke prije spavanja obogaćivale maštu i tjerale nas da propitujemo svijet oko sebe i svijet kakav zamišljamo. Danas bismo tako trebali postupati i s drugom literaturom, osloboditi se stresa, i barem se nekoliko minuta izgubiti u vlastitoj opuštajućoj imaginaciji.