Briga o mentalnom zdravlju: što je sram i u kojoj se dobi počinje javljati?

Izvor slike: 123RF

Sram. Kako teško zvuči ta riječ. Nekako prožimajuće teško. A sram i jest takav - prožima cijelo ljudsko biće. Nema toga što osoba uradi (ili propusti uraditi) gdje se taj nesretni sram neće pojaviti.

Tako nas je sram kad napravimo pogrešku, ali i kad nešto dobro ili predobro napravimo. Sram nas je (i strah) napraviti nešto novo, ali i kad ništa ne radimo. Sram nas je jer mislimo da smo predebeli ili premršavi, jer nam je nos prevelik, jer imamo podočnjake, jer ne znamo nešto o nečemu.... Sram je unutarnji kritičar koji nam govori: "Nisi dovoljno dobar!", "Loš si!", "Loše je što postojiš!"

Što sram (ni)je?

Ljudi često brkaju sram s nekim drugim stanjima i osjećajima. Za početak ajmo videti što to sram nije.

Sram nije isto što i sramežljivost (ili stidljivost). Sramežljivim ljudima jednostavno treba malo više vremena da bi se upoznali s novom okolinom ili osobom. Ali, inače nesramežljivi ljudi ponekad mogu biti sramežljivi. Sjetite se samo prvog dejta s curom/dečkom! Ili prvog odlaska na intervju za vama važan posao. Većina ljudi ima svoje sramežljive trenutke. Sramežljivost je naša emocionalna reakcija na pitanje: "Jesam li dovoljno spreman/spremna?" ili "Je li moja okolina dovoljno sigurna?"

Sram nije isto što i osjećaj krivnje (ili grižnje savjesti). Krivnja se javlja kada učinimo nešto što smatramo lošim, pogrešnim. Kada učinimo nešto što se kosi s našim moralnim vrijednostima. I uvijek je vezana uz postupke, a ne osobu. Krivnja kaže: "Pogriješio si", za razliku od srama koji kaže: "Pogrešan si". Krivnja nas potiče da popravimo pogrešku.

Ako se, na primjer, jer smo mrzovoljni ili živčani, otresemo na nama blisku osobu i osjetimo krivnju - ispričat ćemo se. Pogreške se daju ispraviti. Ali, ako u istoj situaciji osjetimo sram, nećemo napraviti ništa, jer sram nam govori da smo pogrešni i da se to što smo pogrešni ne da ispraviti (jer sram brka ono što radimo i ono što jesmo). Ili ćemo se ispričavati opet i opet, ali, usprkos tome što nam (najčešće) nama bliska osoba oprosti našu otresitost, bez uspjeha - sram i dalje ostaje.

Ali, kada se sram počinje javljati? Jako rano, već u ranom djetinjstvu. Svaka rečenica koja na negativan način opisuje osobnost djeteta (a ne njegove postupke) je jedna cigla u izgradnji srama. To su rečenice kao "Zločest si!", "Glup si!", "Nisi bio dobar!" i sl. To su također posramljujući komentari na račun djetetovog fizičkog izgleda. I kada ih dijete dovoljno puta čuje, počinje vjerovati da je ono glupa, zločesta i pogrešna osoba, koja još k tome ni ne izgleda dobro. I ta uvjerenja o sebi nosi u svoju odraslu dob. Ta uvjerenja, sad već odraslu osobu, zaustavljaju u ostvarivanju životnih ciljeva, zaustavljaju njenu spontanost i životnu radost; onemogućuju joj da bude svoja. Sram zaustavlja naš rast i razvoj. Kao što je jednom tjelesni psihoterapeut John Waterston lijepo rekao: Sram je čuvar vrata naše autentičnosti.

Moji klijenti se, tijekom terapije, često susreću s temom srama. Neki mi, već na prvom susretu, ispričaju ružne misli koje imaju o sebi samima, a nekima treba vremena – bilo da ih kažu ili da ih postanu svjesni. Iskreno suosjećam s njima. I sama sam se susrela s ružnim mislima o sebi, s vlastitim sramom na svojoj psihoterapiji. I nije bilo lako, ali vrijedilo je. Kada ono čega nas je sram podijelimo s osobom koja nas s razumijevanjem i bez osude sluša, nešto se promijeni. Kao da dio tereta nestane. To je početak rada na sramu. To je prva cigla u izgradnji puta prema našoj autentičnosti.

Autorica: Jelena Medak, prof psihologije,gestalt psihoterapeut (u edukaciji). Radi u PB „Sv. Ivan“ i Psihološkom centru TESA. Za psihološko savjetovanje/psihoterapiju javiti se na broj: 0958822813