Entuzijazam - stabilan polet

Entuzijazam je zona u kojoj živimo kada se udruže unutarnja snaga i privlačnost cilja.

Neki se od nas se podcjenjuju, a neki se precjenjuju. Neki misle da nemaju baš nimalo kapaciteta za ostvarenje životnih snova pa se ne usuđuju sanjati. Neki pak svoje potencijale toliko uzdižu da ih, ma koliko se propinjali - ne mogu doseći. A zapravo, najbolje se osjećamo kada smo u skladu sa svojim mogućnostima - kada smo sigurni, na svom terenu, a imam i ideju o sljedećem koraku koji vodi ka napretku. Riječ koja najbolje opisuje to stanje je entuzijazam.

Oni koji imaju osjećaj da mogu sve i svašta (i to odjednom) najčešće ne naprave ništa. Jer, kada bi krenuli u realizaciju, morali bi se suočiti s činjenicom da nisu svemogući i da njihovi preveliki kapaciteti egzistiraju samo u mašti. Ispod takvih nerealnih očekivanja krije se zapravo manjak osjećaja vlastite vrijednosti. Negdje unutra je poruka: "Nisi dovoljno dobar ovakav kakav jesi, nego ćeš tek postati dobar kad sve svoje skrivene potencijale ostvariš". Izuzetno je frustrirajuće biti "ispred sebe", biti u slici koju je nemoguće dostići jer nikada nije "sada", nego je stalno negdje u budućnosti.

Ta ideja o velikom sebi koji je već napravio sve i svašta i time si pridobio razne zasluge je prava gnjavaža - kako za onog tko je velik, tako i za ostale oko njega. Jer, taj "napuhani ja" je nestabilan i treba potvrdu da je ostvarenje njegovih velikih ambicija moguće. Iz te unutarnje trke između stvarnih i zamišljenih kapaciteta dolazi do rastresenosti i nestrpljenja. Tisuću planova, a od realizacije - samo početci. Brdo ideja, ali i planina prepreka koje stoje na putu njihova ostvarenja.

Nije jednostavno sve to nositi u glavi. Uz to, svako malo se dogodi da ambicije jednostavno presuše, ideje ishlape, planovi se uruše. Ništa čudno ako im je jedino uporište u mislima. Znamo kakve su misli - jedna prođe, druga dođe. Kada nema konkretnog plana koje misli veže uz prostor i vrijeme (sutra ću otići tamo i napraviti to i to), a onda i djelovanja, misli u internom svemiru zvanom mozak tonu u razočaranje. Tada počinju razmišljanja tipa: "Ne znam što ću sa sobom, uvijek ista priča, opet ništa ne poduzimam." A nakon toga, logična reakcija je - skrojiti novi plan, doći na novu ideju, ovaj put pravu, bolju od svih do sada.

Priča o prevelikim očekivanjima ne odvija se samo u glavi. Na emocionalnoj razini tu su nemir, euforija, depresija - uzleti i padovi. S druge strane, kada su očekivanja preniska, kada se iz straha od neuspjeha (ili od odgovornosti koju donosi uspjeh) podcjenjujemo - stalno smo na istoj crti. Bojimo se vrednovati svoj rad jer nam se čini da stalno vreba netko tko će ga ionako obezvrijediti. Ne postavljamo si dovoljno visoke ciljeve jer negdje u sebi nosimo poruku da treba biti skroman ili da su drugi ionako u svemu bolji od nas. Mnogi su u takvim problemima - ili su u oblacima gdje su im vlastite ideje nedostižne, ili su negdje pod zemljom gdje ideja uopće nema. Biti u skladu sa svojim mogućnostima zapravo znači biti tu, s nogama na zemlji i pogledom prema naprijed.

Iznutra gledano, noge na zemlji su samopouzdanje, a pogled prema naprijed je usmjeren ka taman-dostižnim ciljevima. Taman-dostižni ciljevi su zapravo ni previsoki, ni preniski. Ako si ciljeve kreiramo tako da su nam dovoljno visoko da nam budu poticajni i uzbudljivi, a opet dovoljno nisko da su nam budu dostižni, put prema njima će biti ispunjen entuzijazmom. Kada su nam ciljevi previsoko i hrlimo ka njima, onda je unutarnji osjećaj bliži euforiji ili zanosu koji znaju biti destabilizirajući. Zato je od velike važnosti, kada radimo planove za budućnost, kada osmišljavamo svoju životnu perspektivu, pratiti unutarnji osjećaj. Euforija nas podiže na tanku, titravu žicu pomalo dječje radosti. Zanos nas ponese poput vjetra, a zatim prođe i spusti nas. Ni u jednom ni u drugom nema dovoljno mira.

Entuzijazam izvire iz samopouzdanja, iz unutarnje stabilnosti, iz vjere u sebe. A vjerovati u sebe je prilično teško ako kroz djetinjstvo roditelji nisu vjerovali u nas. A upravo ono što čovjeka najviše podržava i motivira, kako kroz djetinjstvo, tako i u odrasloj dobi je kada netko u njega vjeruje. Svijet bi zaista bio drugačiji kada bismo na zdrav način vjerovali jedni u druge. Na žalost, to je nemoguće ako prije svega ne vjerujemo u sebe. Tu i tamo se dobro podsjetiti na sve ono kvalitetno i dobro što smo u zadnje vrijeme napravili. Od podrške prijatelju kad mu je bilo teško, preko igre s djetetom do uređenja stana. Mnogi od nas su skloni zaboravljanju svojih malih, intimnih uspjeha koji u život unose zadovoljstvo. A to je centar entuzijazma.

A da bi let bio stabilan trebaju nam čvrsta krila. S tim da nijedna krila ne mogu biti tako čvrsta kao ona koja gradimo sami, iznutra - malo po malo, detalj po detalj, znajući da se pomoću njih ne želimo zalijetati u Sunce poput Ikara niti da ih želimo držati skupljena kako bi što prije zakržljala. Entuzijazam je zona u kojoj može živjeti svatko od nas. Kada se udruže unutarnja snaga i privlačnost cilja, let je stabilan, a slijetanje meko i prirodno.