Hrana nije rješenje emocionalnih tegoba

Zašto netko ima potrebu jesti više nego što je potrebno njegovu tijelu?

Teško je doći do odgovora koji bi nas zadovoljio, jer važnost hrane ima duboke korijene u svakome od nas. Ona je utjecala na povijest čovječanstva, kretanje stanovništva, ratove. A i prva zadovoljstva, ugode i rasterećenja napetosti doživjeli smo preko usta, kroz hranu u kontaktu s majkom. U tom odnosu doživljavali smo radost, ljubav, nježnost, utjehu. Kad nije bilo dovoljno hrane, ili je nismo dobivali ustaljenim tempom, doživljavali smo neugodu, strah i tugu. Hrana je pritom poistovjećena s osobom uz koju ostvarujemo prva emocionalna iskustva. Hraneći se, učimo davati, primati i uzimati, kao u ljubavnom odnosu. Stara je uzrečica da ljubav ulazi na usta.

A debeli ljudi kao da su u ljubavnom odnosu s hranom. Kroz nju doživljavaju zadovoljstva, provode ugodne trenutke, ali i nezadovoljstva jer u hranu premještaju krivnju za višak kilograma, neuspjele dijete i nezadovoljstvo izgledom... Hrana je zavodljiva i varljiva. Ona je tu, na dohvat ruke kako bi nadopunila, riješila, zamijenila nekoga ili nešto. Uz nju ponovno postižemo ugodu, zadovoljstvo, smirenje. No, samo nakratko. Gozbi okusima teško je odoljeti jer ona ne može zadovoljiti stvarnu potrebu, nego pruža privremenu ugodu. Uostalom, hladnjak je uvijek dostupan. Hrana može razviti ovisnost poput duhana, alkohola ili neke droge koje najčešće u naše tijelo ulaze preko usta.

Katkad ne možemo kontrolirati unutarnja nezadovoljstva, osjećaje ili vanjske čimbenike, koji potiču stres. Doživljavamo ih kao napad iznutra ili iz okoline. Želimo ih kontrolirati i uspostaviti osjećaj emocionalne ravnoteže i sigurnosti. Želja za emocionalnom kontrolom putem hrane postaje gubljenje kontrole nad tjelesnom težinom.

Hranom se pojedinci nesvjesno služe u obrani od loših događaja, emocija, tuge, depresije, kao da prekomjernim uzimanjem hrane nadopunjavaju prazninu konkretnim sadržajem. Tjelesna praznina surogat je psihičkoj, koju popunjavaju na prihvatljiv način - hranom. Osoba koja jede previše, kao da ima prisilu jedenja, kao da se boji da nije dobila dovoljno, kao da joj je hrane premalo ili je nije dobila na način koji je zadovoljava. Tijelo kao da ne prepoznaje osjećaj sitosti jer nije posrijedi samo tjelesno prepoznavanje nego emocionalno. Osobe koje imaju teškoća u prehrani emocionalne teškoće rješavaju kroz tjelesno.

Hrana potiče povezivanje i komunikaciju među ljudima. Uz nju se lakše opustimo, smiješimo... To je poznato svim mamama, menadžerima i poslovnim partnerima. Stol bogat hranom, bilo da je posrijedi poslovno, blagdansko, a posebno obiteljsko okupljanje, mjesto je izmjene različitih emocija, prenošenja kulturnih i vrijednosnih sustava. Količina i kakvoća hrane nije jedino mjerilo dobrog odnosa ljudi koji sjede za istim stolom ni sklada sa samim sobom. Vrijednost hrane i hranjenja u emocionalnom je odnosu prožetom intenzivnim osjećajima.

Postoje različite skupine uživatelja u hrani. Pojedinci koji uživaju jesti u društvu drugih kao da oživljavaju stara dobra iskustva kad je hranjenje bio odnos s voljenom osobom. Za druge, koji se sklanjaju od pogleda, hrana je poput prisile ponavljanja, dokaz nemogućnosti zadovoljenja jake potrebe za ugodom te pobuđuje osjećaj krivnje.