Kako i zašto oprostiti?

Kamo s povrijeđenošću?

Svaki proces praštanja najprije započinje suočavanjem s osjećajima za koje bismo najradije da ih nema. Nakon toga, kada smo u kontaktu sa vlastitom povrijeđenošću, možemo probati sagledati što je točno ono što nas boli. Kakve poruke o sebi smo dobili time što smo bili izloženi ponašanju koje nas je povrijedilo? Ako je povreda npr. centralizirana oko poruke: "Ti ne vrijediš" ili "Ti ne zaslužuješ pažnju", onda se možemo zapitati je li to i inače naš problem. Provlači li se taj obrazac i kroz druge odnose? Nakon što sagledamo svoju slabu točku (centar svoje povrede) ljutnja ili tuga koje osjećamo više neće biti iste, jer će fokus s druge osobe (Ti si me povrijedio/povrijedila) biti pomaknut na sebe (Moja povrijeđenost mi govori nešto o meni).

Ljudi koji u sebi nose puno krivnje ponekad znaju konstantno kopati po sebi ne dozvoljavajući si uopće usmjeravanje osjećaja prema drugoj osobi. Sama riječ krivnja govori da se tu radi o iskrivljenoj slici sebe - kao u valovitom ogledalu. Pokušavajući ispraviti tu sliku o sebi konstantnim razmišljanjem "što sam napravio/napravila krivo", samo je još više iskrivljujemo. Takvo razmišljanje uvijek iznova vraća vlastite neugodne osjećaje natrag, poput bumeranga. Druga osoba je pri tom kao na nekom pijedestalu, na povišenom položaju u odnosu na "ja" koje se koprca u pronalaženje greške u vlastitom sustavu. No, postoje greške i sustavima drugih. Istina je da ne možemo mijenjati druge, već jedino sami sebe, ali to ne znači da ne smijemo jasno i glasno izraziti ono što nam je u nečijem načinu funkcioniranja zasmetalo, izazvalo tugu, ljutnju ili želju za prekidom odnosa. Kada smo u stanju to izraziti prema drugoj osobi bez da smo vezani za potrebu da nam se ispriča, opravda ili iskupi onda to znači da smo iznutra, sami sa sobom, započeli proces praštanja.