Kako i zašto oprostiti?

Oprost

Kako bismo oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Kada smo zaista povrijeđeni, zadnje što nam pada na pamet je oprostiti. Nešto iznutra traži osvetu. Oko za oko, suza za suzu - zub za zub, ljutnja za ljutnju. Logika emocionalne odmazde - "Želim da osjetiš kako se ja osjećam, želim da to svoje, taj paketić emotivnog otrova dobiješ natrag". Kako bi zaista oprostili i oslobodili se razarajućeg tereta povrijeđenosti, potrebno je nadići logiku odmazde i početi njegovati logiku suosjećanja.

Neki ljudi, gubeći se u vlastitim osjećajima, počnu "vračati", odnosno žele povrijediti osobu na isti način na koji su sami bili povrijeđeni, međutim, takvim ponašanjem se samo udaljavaju od sebe. Uzmimo primjer žene koja je, nakon što je otkrila da njen suprug ima ljubavnicu, odlučila i sama naći ljubavnika. Na taj način mu se "kao" osvetila, a zapravo je samo postala udaljenija od onog što je njeno prirodno funkcioniranje. Htjela je zadržati supruga, ali mu nije mogla oprostiti, pa je ljutnju izražavala kroz pretjeranu kontrolu, prigovaranje i ljubavništvo iz osvete. Tako je (u ovom zadnjem) postala "kao on". Iz straha od gubitka, zanemarila je ono kako bi njoj bilo prirodno riješiti taj problem i preuzela je njegovu metodu koja ju je samo dodatno rastrojila.

Svako povrjeđivanje doživljavamo kao neku vrstu agresije i zbog nesnalaženja u situaciji, iz nemogućnosti da oprostimo ponekad dolazi do identifikacije s agresorom. To znači da postoji opasnost da postanemo poput tog nekog tko nas je povrijedio. Na taj način kao da se osiguramo od budućeg, sličnog povrjeđivanja. Osjećamo se naoružanima onim čime smo sami bili povrijeđeni. Po sistemu: ako te netko na ulici ubode nožem, sljedeći put izađi van s nožem u džepu. Tko zna, u nekom trenutku možda nekog i ubodeš. Dok te rana još uvijek boli, zaboravljaš se pitati je li ti to u prirodi ili ne. Nož je metafora psihičke, emocionalne povrede. Takvim naoružavanjem se stvara prividna ravnoteža - sada i ja mogu učiniti ono što je učinjeno meni - a ono što se zapravo događa je da povrijeđena osoba usvaja tuđa pravila igre, na sebe primjenjuje model funkcioniranja koji nije njen. Tako se loš, povrjeđujući obrazac funkcioniranja širi, preslikava se na druge i samim time (kao efikasan sistem emocionalnog preživljavanja) jača. Kada smo povrijeđeni, kao da stalno zaboravljamo onu najjednostavniju istinu (koja je i inače prečesto van dohvata uma sklonog stalnim komplikacijama), a to je da možemo biti i da se smijemo pokazati onakvi kakvi doista jesmo - tužni, ljuti, preplašeni, tjeskobni. Izraziti ono kako se osjećamo je naše osnovno ljudsko pravo.