Kako se to poštuju ljepota i izvrsnost

Malo povijesti i malo religije

Ove, tzv. transcedentne, emocije proučavane su od davnina i to uglavnom u dva konteksta: umjetničkom i religijskom. No, pritom su se istraživači usmjeravali više na karakteristike objekata koji su izazivali ushit, a gotovo uopće ne na osobine opažača. Time su se relativno nedavno počeli baviti psiholozi - uglavnom u vezi s emocijama.

Starogrčki filozofi pitali su se što to neko djelo čini divljenja vrijednim. Istina, Platon (427.-347. god. p.n.e.) je pomalo dvojio oko vrijednosti umjetnosti jer su se kroz nju nerijetko prikazivala loša ponašanja, a što mlade onda može skrenuti s pravoga puta. Većina ostalih njegovih kolega u umjetnosti je ipak vidjela važan put moralnog i spiritualnog razvoja. Nekoliko stotina godina kasnije, Plotin (205.-270.), osnivač neoplatonizma iliti novog platonizma, držao je kako duša uživa u umjetnosti jer u njenoj ljepoti nalazi trag božanstva s kojim je i sama povezana. Njegovo je i do danas održano mišljenje (točnije rečeno, danas ponovno utvrđeno mišljenje) kako se ljudi razvijaju u svojoj sposobnosti reagiranja na ljepotu: najprije se dive fizičkoj ljepoti, potom se dive dobrim djelima i moralnoj ljepoti, a onda onim više apstraktnim pojavnostima ljepote.

Ushit, prosvjetljenje, normalna je reakcija pri susretu s božanskim opisana u mnogim religijskim spisima: židovskim (npr. Božje javljanje na Sinaju), kršćanskim (Pavlovo preobraćenje), hinduističkim (Arđunin susret s Krišnom) itd. U tim klasičnim slučajevima doživljaj redovito uključuje mješavinu straha i poniznosti s radošću, ekstazom, podložnosti poučavanju i otvorenosti za božanske naputke. Povjesničar Otto Grundler govori o četiri vrste stvari koje mogu izazvati religijsku transcedenciju. To su: svijet prirode, grandiozna umjetnička djela (ne znam jel' to bila religijska transcedencija, ali skoro sam pala u nesvijest kad sam u Madridu uživo vidjela Picassovu Guernicu), događaji iz povijesti ili osobnog iskustva koji sugeriraju neki uvid ili volju koja je iznad ljudskog poimanja, te svjedočenja ljudi, osobito onih svetih koji u sebi nose nešto božansko.