Kako se volimo?

Dubina povjerenja

Za one koji se duboko, altruistički (agapično) vole, ljubav je najjednostavnija istina na svijetu - ona je tu, prisutna je. Kao što si tu ti, kao što sam tu ja, tako je tu i ljubav - mi. Postojanje ljubavi je neupitno kao što je neupitno i postojanje samo po sebi. Takva ljubav se bazira na bezgraničnom povjerenju putem kojeg partneri žele postajati onakvima kakvima ih voljena osoba vidi. To se neminovno događa i u drugim vrstama ljubavi ili bliskosti - partner uvijek dijelom postaje onakvim kakvim ga druga osoba vidi, samo je pitanje - je li to pogled koji iskrivljuje ili pročišćuje sliku o sebi?

Pitanje povjerenja u ono kakvim ga partner vidi je mnogima bolna točka. Kako pustiti komande iz ruku, kako se prepustiti, kako vjerovati? Po Eriku Eriksonu, njemačko-američkom psihoanalitičaru korijen osjećaja unutarnje sigurnosti koji omogućuje povjerenje prema svijetu i prema drugima datira iz najranijih mjeseci života. Kada je majka brižna, osluškuje djetetove potrebe i tu je za njega, ono odmah na početku života stječe jednu primarnu, sigurnu bazu koja se u odraslosti reflektira kao optimizam, nada i mogućnost vjerovanja. Kada majka u prvim mjesecima života djetetu nije u stanju pružiti dovoljno brižnosti, bliskosti i topline zbog vlastitih nesigurnosti ili podvojenosti, onda je i stil bliskosti koji se razvije u odraslosti nesiguran ili ambivalentan.

Neki ljudi od ljubavne bliskosti bježe, neki strepe, neki naglo ulaze u odnos i naglo nestaju iz njega, neki su u stanju podnijeti tek minimalne doze bliskosti, a neki su u stanju pružiti i primiti jako puno. Ljubav i povjerenje su poput sijamskih blizanki - kud ide jedna, tu i druga. Što je povjerenje dublje, to je veća mogućnost da ljubav bude apagična. Storge i pragma su negdje u sredini, a što je povjerenja manje, to je veća mogućnost da ljubavna bliskost bude manična ili ludična.