Kako se volimo?

Uvod

Temelj ljubavne bliskosti je povjerenje u sebe i u osobu koju volimo.

Ljubav nam može puniti jedra životnom snagom i entuzijazmom, a može nas i deprimirati ili izludjeti. Ono što smatramo ljubavlju može biti glavni oslonac našeg unutarnjeg rasta i razvoja, a može biti i najdestruktivnija snaga koja vodi ravno nikuda. Izjave ljubavi si daju parovi na romantičnoj večeri uz more kao i parovi koji su došli k sebi nakon tuče - uz suze. Većina ljudi bi rekla kako se par iz drugog primjera zasigurno uopće ne voli, iako bi se oni u trenucima mira mogli zakleti životom da su zajedno zbog ljubavi. Neki su zajedno po deset, dvadeset godina i imaju jako kvalitetan odnos, a uopće se ne vole. Neki imaju loš odnos s mnoštvom svađa i problema, a vole se. Neki (slobodno možemo reći - rijetki) pak imaju i jedno i drugo - kvalitetan odnos koji razvijaju s ljubavlju.

I što onda reći o toj misterioznoj pojavi zvanoj ljubav? Je li to trofej koji treba dostići? Je li to zvjerčica koju treba uloviti? Je li to nagrada koju treba zaslužiti? Je li to čudo koje ovisi o ničem drugom nego o sreći, slučajnosti? Parovi koji žive u ljubavi, skladno, bez sumnji u svoje osjećaje ne pitaju se previše - kako, što, otkud. Ljubav je za njih biće - ta osoba, osoba koju vole. Za njih, ljubav nije to, već tko. Ona je personalna, osobna, jedinstvena. Takva ljubav je negdje duboko (ako ne stvarnost) svačiji san koji većini ljudi iz nekog razloga izmiče. Ima ga pa ga nema, sanja se otvorenih ili zatvorenih očiju, dovodi do buđenja ili do potonuća u duboko spavanje u kojem snova više nema.