Možemo li naučiti biti sretni?

Sreća u lijevoj strani mozga

Količina sreće u životu pojedinca ovisi o anatomiji i građi mozga, gustoći živčanih stanica u pojedinim dijelovima mozga te o količini hormona i neuroprijenosnika (neurotransmitera) koji podražuju moždane centre. Te su vrijednosti u najvećoj mjeri zadane genetskim kodom. Neuroprijenosnici čija je nestašica najuže povezana s depresijom su serotonin, noradrenalin i dopamin, ali ulogu igraju i druge tvari, poput endorfina, feniletilamina i oksitocina, koje popularno nazivamo "hormonima sreće".

S raspoloženjem je presudno povezana otpornost na stres, koja je također u najvećoj mjeri genetski zadana. Osobe niske tolerancije na stres luče više stresnih hormona, koji uništavaju moždane stanice u kritičnim moždanim strukturama, pogotovo u hipokampusu. Što je čovjek manje otporan na stres, to je vjerojatnije da će biti nesretan.

Zadnjih je godina otkriven smještaj moždanih centara za dobro i loše raspoloženje. Stručnjaci s Sveučilišta Wisconsin dokazali su da osobe s pretežno dobrim raspoloženjem ("sretni ljudi") imaju jaču živčanu aktivnost u lijevom prednjem režnju mozga, dok slabije raspoloženi ("nesretni") ljudi imaju veću aktivnost u desnom prednjem režnju. "Oni s jačim radom lijeve strane mozga tvrde da doživljavaju više pozitivnih osjećaja te da više uživaju u običnim svakodnevnim aktivnostima." - kaže vođa istraživačkog tima, dr. Richard Davidson. S druge strane, oni kojima je aktivnija desna strana mozga nervozniji su, uznemireniji i zabrinutiji. Ljudi s najvećom moždanom aktivnošću u desnom prednjem režnju su oni s kliničkom depresijom, to jest oni koji su duboko nesretni.

Razlike u raspoloženju vidljive su već kod djece stare 10 mjeseci. Djeca kojima lijeva strana mozga "bolje radi" manje i rjeđe plaču kad ih se odvoji od majke, u usporedbi s djecom kojima je aktivnija desna strana mozga. Hoće li netko u životu biti sretan, optimističan, veseo ili nesretan, zabrinut i tužan, vidljivo je, dakle, već u pelenama.

Geni, priznaju stručnjaci, ne određuju stupanj sreće sto posto, nego tek između 50% i 80%. Ostalo ovisi o životnim iskustvima. No, i od životnih iskustava, uvjerljivo najveći utjecaj na rad "organa za sreću" zvanog mozak imaju ona doživljena u djetinjstvu. Uvjeti u kojima odrasta dijete, količina i omjer ljubavi i nasilja koje dijete primi, do kraja oblikuju živčani sustav, otpornost na stres te kapacitet za doživljavanje ugode i neugode.